Književne nagrade sve više gube svoju izvornu vrijednost. To nije slučaj samo u Hrvatskoj, već i u drugim zemljama, pa čak od toga nije imuna ni Nobelova nagrada. U njihovo donošenje često se upliću izvanliterarni razlozi, tako da se estetski kriteriji prilagođavaju tim razlozima. Ova opaska vrijedi i za našega laureata Anđelka Vuletića.
Književne nagrade trebale bi biti svjetionici koji ukazuju na dobra literarna djela u bespućima novih izdanja i na taj način osvjetljavaju skrivena ili nedovoljno poznata književna blaga. Svako književno djelo koje je nagrađeno tim činom dobiva određenu težinu i pozornost šire javnosti. Zbog toga je važno kako društvo, a to znači i čitatelji nagrađivanih djela, percipiraju ta djela, te koja su njihova očekivanja. Neću kazati ništa novo ako podsjetim kako su neka od najvećih svjetskih književnih imena ostala bez Nobelove nagrade. Spomenut ću tek Lava Tolstoja, Marcela Prousta, Jamesa Joycea, Federica Garcia Lorcu i Sergeja Jesenjina. Ovi se autori danas smatraju kanonima svjetske književnosti. Pozornost su dobili tek nakon smrti. S druge strane, neki od književnika s najvišim književnim nagradama danas su potpuno zaboravljeni i povijest književnosti stavila ih je u arhive.
Laureat književnih susreta „Dobrojutro more“, Podstrana, 2019., Anđelko Vuletić, nesumnjivo je jedno od vodećih književnih pera koje su dali Hrvati u 20. stoljeću. Na žalost, on je i jedan u nizu naših velikana koji su za života prešućivani ili zabacivani kao književne veličine. Zbog bolesti koja ga prati posljednjih godina, danas je skoro pa zaboravljen. Kao nekada Milivoj Slaviček.
Anđelko Vuletić je rođen u mjestu Zagorcu, općina Ravno, Hercegovina, država BiH, 6. veljače 1933. godine. Pučku je školu završio na Trebinji, a gimnaziju u Trebinju. Potom je upisao Filozofski fakultet u Sarajevu i već kao student prve godine doživio težak politički udar: tadašnja UDBA uhićuje ga pod optužbom antidržavne i antisocijalističke djelatnosti, te vezu sa članovima obitelji koji su odlaskom u inozemstvo izbjegli komunistički teror. U zatvoru sarajevske UDBE bio je izložen fizičkom zlostavljanju i toga nasilja nije se oslobodio do danas. Moglo bi se kazati kako ga je tadašnje vrijeđanje i batinjanje pratilo kao PTSP cijeloga života. Nakon isljeđivanja biva osuđen na petogodišnju zabranu javne djelatnosti. Baša kao 1946. Tin Ujević. Boravak u zatvoru osjetljivome mladome studentu Vuletiću ostao je u svijesti kao važan moment u životu, a iskoristio ga je u svojim djelima na literaran način, ali ga iz duše nikada nije odstranio. Nakon izlaska iz zatvora komunističke vlasti zabranjuju mu nastavak studija na nekom od fakulteta u BiH i Hrvatskoj, na crti jasne nacionalne diskriminacije. U toj situaciji mladi i darovit student Anđelko Vuletić prinuđen je na sudbonosni izbor: otići u emigraciju, ili ostati živjeti u tadašnjoj Jugoslaviji sa stigmom političkog optuženika. Odlučuje ostati i odlazi u Skoplje (kao mnogi hrvatski intelektualci tog vremena),. a zatim u Beograd, gdje završava Filozofski fakultet, opet kao mnogi hrvatski studenti sudbine slične njegovoj. Ondje uspijeva ući u krug bliskih suradnika velikog srpsko – židovskog nadrealističkog pjesnika – Oskara Daviča. Mnogi naši ljepodusi ovo su pokušavali tumačiti na štetu pjesnika, umjesto u njegovu korist. Oskar Davičo je pjevao pjesme posvećene režimu (inače bi prošao kao Ženi Lebl), ali je bio i pjesnik europskog formata.
Unatoč neprilikama s kojima se suočavao, Anđelka Vuletića ulazi u književnost već kao student – i to romanom. Godine1956. javio se na anonimni književni natječaj na kojem njegov roman „Gorko sunce“ dobiva prvu nagradu. U romanu bavi se tragičnom sudbinom malih ljudi i njihovom zarobljenošću strogim patrijarhalno – plemenskim uređenjem u hercegovačkom podneblju koje mu je najbliže.
Nakon romana „Gorko sunce“ javlja se zbirkom pjesama „Gramatika ili progonstvo“ u kojoj se osjećaju tonovi dadaizma i nadrealizma preuzetih od Oskara Daviča. Osobno držim kako je riječ o vrlo kvalitetnoj zbirci. U kasnijim pjesničkim djelima napušta nadrealizam i kreće vlastitim putem koji neki književni kritičari s pravom nazivaju pravcem fantastike i snoviđenja. Vulić stvara vlastiti poetski diskurs, a to mogu samo velika književna imena.
Fenomenom ljudske naravi i zlobe nastavlja se baviti i u kasnijim djelima. Poglavito to su romani „Drvo s paklenih vrata“ (1963.), „Deveto čudo na istoku“ (1966.), „Dan hapšenja Vile Vukas“ (1980.), „Jadi mladog karijeriste“ (1984.), „Nadglednica djevojaka iz Moskve“ (2003.), „Plamen i slamka“ (2006.) i „Poraz osvetnika“ (2009.). Ovo posljednje djelo koje je uredio književnik Božidar Petrač, jedno je od najboljih djela hrvatske književnosti s početka 21. stoljeća. U njemu je definitivno na literarno impozantan način riješio problem koji ga je i osobno mučio, a tiče se odnosa žrtve i mučitelja, odnosno nepostojanja satisfakcije za žrtvu – osim kod Gospodara naših duša. Samo zahvaljujući ideološkoj pristranosti naših generalissimusa književne historiografije, šefova književnih Katedara i TV urednika, njihovom titoističkom revivalu i orjunaškoj dijagnozi udbaške provenijencije, ovo genijalno djelo bačeno je na slijepi kolosijek. Kako i roman akademika Fabirija „Smrt Vronskog“.
Nakon uspjeha prvog romana, vraća se u Sarajevo i u ovom gradu ostaje sve do 1992. godine. Zbog čega nije izabrao Zagreb, priča je za sebe, a svodi se na mrzovoljnost i poltronstvo tadašnjih hrvatskih književnih gurua. Umjesto pozdrava, pokazali su mu stisnutu pesnicu. Upravo iz Zagreba slane su otrovne ideološke strjelice protiv njegovoga književnog rada. Nadao sam se kako će osobno o tome progovoriti, ali bolest ga je zauvijek spriječila.
Unatoč činjenici što je imao dosje politički nepočudne osobe, Anđelko Vuletić je postigao međunarodni uspjeh kao pjesnik. Vlastitim marom i vrijednošću svojih stihova. Nitko iz državnih struktura nije mu želio pomoći. Njegova zbirka „Kad budem velik kao mrav“ bila je pravo otkriće za francusku književnu javnost, a potom je prevedena na sve glavne svjetske jezike, a često i dvojezično.
Pariški časopis „Poesie ’84“ o Vuletićevoj zbirci piše: „Bez imalo sumnje možete tvrditi kako ova poezija dolazi od velikog pjesnika…“. Čuveni „Le Monde“ iste godine o knjizi daje slijedeći sud: „Stihovi Anđelka Vuletića postavljaju pitanja koja vječito zaokupljaju čovjeka“, a čuveni „Le Figaro“ zaključuje: „Ne događa se svaki dan da Europa upozna jednog velikog pjesnika“.
Do danas o književnom djelu Anđelka Vuletića objavljene su četiri znanstvene studije, na žalost, sve u inozemstvu. Za domaće umnike i znalce on kao da ne postoji.
***
Nakon završetka studija u Beogradu Vuletić se vraća u Sarajevo Vuletić gdje nastavlja književnim radom kao romanopisac, dramski pisac, pisac za djecu, književni kritičar i polemičar, te prevoditelj s francuskog jezika. Do danas objavio je slijedeća djela:
- Gorko sunce (roman), Narodna prosvjeta, Sarajevo, 1958., Edicija Suvremeni jugoslavenski roman, knj. 16.
2. Gramatika ili progonstvo (pjesme), Svjetlost, Sarajevo, 1961., Biblioteka Horizonti
3. Jedina nada (pjesme), Nolit, Beograd, 1962.
4. Drvo s paklenih vrata (roman), Progres, Novi Sad, 1963., Biblioteka Mala knjiga, kolo V., br. 44.
5. Sedam vječnih pitanja (pjesme), Zagreb, 1965.
6. Gorko sunce (roman), drugo izdanje, Naprijed Zagreb, 1965.
7. Gorko sunce (roman), treće izdanje, Svjetlost, Sarajevo, 1966. Biblioteka Džepna knjiga, 363.
8. Deveto čudo na istoku (roman), Svjetlost, Sarajevo, 1966., Biblioteka Suvremenici
9. Zmije odlaze s onu stranu svijeta (pjesme), Veselin Masleša, Sarajevo, 1967.
10. Kraljica puteva (pjesme), Svjetlost, Sarajevo, 1968., Biblioteka Suvremenici
11. Kraljica puteva (pjesme), drugo izdanje, Svjetlost, Sarajevo, 1970., Biblioteka Suvremenici
12. Poezija (izabrane pjesme), Veselin Masleša, Sarajevo, Biblioteka Izabrani stihovi (priredio A: Vuletić)
13. Deveto čudo na istoku (roman), drugo izdanje, Svjetlost, Sarajevo, 1972.
14. Džiewaty cud na wschodzie (Deveto čudo na istoku), Panstwowy Institut Wydawniczy, Warszawa, 1972.
15. Putnik na svoju odgovornost (pjesme), Svjetlost, Sarajevo, 1973., Biblioteka Suvremenici
16. Klesar Tadija Tegoba (roman), Veselin Masleša, Sarajevo, 1973., Biblioteka Lastavica, 144.
17. Kad budem velik kao mrav (pjesme), Svjetlost, Sarajevo, 1977., Biblioteka Suvremenici, poezija
18. Klesar Tadija Tegoba (roman), drugo izdanje, Svjetlost, Sarajevo, 1978.
19. Kad budem velik kao mrav (pjesme), drugo izdanje, Svjetlost, Sarajevo, 1978.
20. Čempresi u zavičaju (izbor poezije), Mladost, Zagreb, 1980.
21. Deveto čudo na istoku (treće izdanje), Veselin Masleša, Sarajevo, 1980.
22. Pesmi (S. Kulenović, M. Dizdar, D. Sekulić, A. Vuletić), Mladinska knjiga, Ljubljana, 1980.
23. Dan hapšenja Vile Vukas (roman), Znanje, Zagreb, Biblioteka HIT, sv. 89.
24. Dan hapšenja Vile Vukas (roman), Mladinska knjiga i Pomorska založba, Ljubljana, 1980.
25. Klesar Tadija Tegoba (roman), treće izdanje, Veselin Masleša, Sarajevo, 1981., Biblioteka Lastavica
26. Dan hapšenja Vile Vukas (roman), drugo izdanje, HIT, Zagreb, 1981.
27. Četiri bosanskohercegovačka pjesnika (S. Kulenović, M. Dizdar, D. Sekulić i A. Vuletić), priredio Midhat Begić, Svjetlost, Sarajevo, 1981.
28. Tajna večera (pjesme), (izbor i prijevod – Jordan Plevneš), Misla, Struga, 1982.
29. Kad budem velik kao mrav (pjesme), treće izdanje, Veselin Masleša, Sarajevo, 1983., Biblioteka Ars
30. Deveto čudo na istoku (roman), četvrto izdanje, Veselin Masleša, Sarajevo, 1983.
31. Quand je serai graad comme la fourmi (Kad budem velik kao mrav), Obsidiane, Paris, 1983. (dvojezično)
32. Jadi mladog karijeriste (roman), Globus, Zagreb, 1984.
33. Križaljka za čitanje sudbine (pjesme), Svjetlost, Sarajevo, 1985.
34. Miljenik partije Buharin (drama), 1987.
35. Čudotvorna biljka doktora Engela (roman), Svjetlost, Sarajevo, 1989.
36. Popravni ispit (pjesme), Svjetlost, Sarajevo, 1989.
37. Andrija Hebrang (drama), 1990.
38. Dva hrama, dvije razvaline (roman), Alfa, Zagreb, 1994.
39. Pčela i metak (pjesme), Alfa, Zagreb, 1995.
40. Pismo nebeskom gromu (pjesme), Ceres, Zagreb, 1996.
41. Sarajevo, a zalazi sunce (pjesme), Školske novine, Zagreb, 1996.
42. Tajna večera (izbor iz poezije), Profil, Zagreb, 1997.
43. Kad budem velik kao mrav (pjesme), Školske novine, Zagreb, Hrvatski dom hercega Stjepana Kosače, Mostar, 1998.
44. Strijeljanje ustaše Broza (roman), MOSTA VIRIDIS D.O.O., Zagreb, 1998.
45. ZEIT DER AUFLEHNUNG (Vrijeme pobune), Bad Honnef, Horlemann, 2000.
46. Svemirsko ogledalo (pjesme), Matica hrvatska, Zagreb, 2002.
47. Čitači vremena (pjesme), HKZ – Hrvatsko slovo, Zagreb, 2001.
48. Nadglednica djevojaka iz Moskve (roman), Nova knjiga Rast, Zagreb, 2003.
49. Plamen i slamka (roman), Meandar, Zagreb, 2006.
50. Kozmičke mreže (pjesme), Matica hrvatska, Zagreb, 2007.
51. Vražja igračka (pjesme), Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2008.
52. Poraz osvetnika (roman), Alfa, Zagreb, 2009.
53. Konci i konopci (pjesme), Meandarmedia, Zagreb, 2011.
Objavljena djela književne kritike o pjesništvu Anđelka Vuletića:
- Pjesnik žeđi i poruge, Željko Grahovac, Mostar, 1998.
2. Književna kritika o poeziji Anđelka Vuletića, Stajer graf, Zagreb, 2007.
***
Vuletića u njegovim pjesničkim djelima zaokupljaju teme slične onima koje je rješavao i u proznim radovima. To su prije svega tematika rodnog zavičaja, politička i mentalna slika Balkana, rat, te totalitarna ideologija koja je kontaminirala ovo područje i drobila svaku racionalnu i slobodoljubivu misao.
Potrebno je istaći i Vuletićeve pripovijetke, premda su u sjeni njegovih romana i njegovih pjesama. Sakupio ih je u knjizi zanimljivog naslova: „Strijeljanje ustaše Broza“, 1998. godine. Pored ove ističe se i njegova knjiga „Klesar Tadija Tegoba“. Objavio je i dvije drame: „Andrija Hebrang“ i „Miljenik partije Buharin“, otkrivajući smisao za literarno oblikovanje velikih ljudskih patnji, uzrokovanih komunističkim jednoumljem.
Godine 1969. napisao je roman s ključem „Dva hrama, dvije razvaline“, s prepoznatljivim aluzijama na „balkanskog diktatora“, zbog čega je ovu knjigu mogao objaviti 20 godina kasnije, tek 1994. godine.
Početak Domovinskog rata Vuletić dočekuje u Sarajevu iz kojega uspijeva pobjeći 1993. i nastaniti se u Zagrebu. Bio je sudionik Domovinskog rata.
***
Veliki hrvatski književnik Miroslav S. Mađer je u knjizi „Književna kritika u poeziji Anđelka Vuletića“ napisao: „Ima u nas, pjesnika koji su podosta prevođeni, ali razmjerno nedovoljno zapaženi i popraćeni prikazima ili kritičkim prosudbama o njihovu djelu. A naš Anđelko Vuletić zasigurno je jedan od najprevođenijih, ali i prikazivanih pisaca u inozemstvu. Ne moramo spominjati samo Sloveniju, Makedoniju, Srbiju – jer možda je preporučljivije navesti kritičare koji su pisali ili još pišu o našem poeta universalis na stranicama njemačkog, poljskog, mađarskoj, ruskog te francuskog literarnog tiska. Za manje upućene bilo bi dovoljno istaknuti mišljenje Alaina Bosqueta koji je pisao da je Anđelko Vuletić veliki pjesni. I sve u sličnom tonu čitamo u listovima poput Le Mondea, Le Figaroa, ili u Nouvelle revue francaise. (…) Stoga je njegovo djelo ostalo uglavnom izvan domovine odnosno izvan pozorne optike hrvatske književne kritike. Ali to mu nije smetalo da postane jedan od najprevođenijih hrvatskih pisaca. Ako ne i najprevođeniji pjesnik. Njegovu su vrijednost cijenili najozbiljniji kritičari, primjerice Piere Emmanuel ili Enri Michaux, koji se ne pojavljuju često ni u javnosti ni u medijima, obzirom na piščev itinerari i ratne okolnosti. I, kako bi rekao Vlatko Pavletić, njegove vrijednosti pronalazili su kritičari ponajviše ondje gdje su kriteriji najstroži, a ukus najistančaniji – u Francuskoj“ zaključuje autor.
Vuletić, Anđelko, hrvatski književnik (Trebimlja kraj Trebinja, BiH, 9. VI. 1933). Studirao jugoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Zbog »antisocijalističke djelatnosti« izbačen je s fakulteta, otišao u Skoplje i Beograd, gdje je završio studij. Radio je kao nastavnik u Modriči, u Sarajevu na Radničkom univerzitetu »Đuro Đaković« i kao savjetnik u Skupštini SR BiH. Od 1993. živi u Zagrebu. U romanu Gorko sunce (1956) bavi se tragičnom sudbinom malih ljudi i njihovom zarobljenošću strogim patrijarhalno-plemenskim uređenjem u hercegovačkom podneblju. Provokativan sadržaj obradio je u romanu Drvo s paklenih vrata (1963), tematizirajući izopačenost ljudske naravi sposobne okrutno zlostavljati najbliže članove svoje obitelji. Poetičku promjenu donosi autobiografski roman Deveto čudo na istoku (1966), koji je osuvremenjena inačica antičkog mita o Edipu. I romani Dan hapšenja Vile Vukas (1980) i Jadi mladog karijeriste (1984) bave se simbolikom i mitskim ozračjem bosanskohercegovačkog okruženja. Tematski je po strani u Vuletićevu opusu roman Čudotvorna biljka doktora Engela (1989), radnja kojega se zbiva prvih dana Kraljevine SHS, a zamišljen je kao fiktivna autobiografija liječnika opsjednutog izumom lijeka protiv mržnje i zla u ljudima. Alegorijski roman Dva hrama, dvije razvaline (1994), priređen za tisak još 1969., bavi se kritikom komunističkog sustava, roman Nadglednica djevojaka iz Moskve (2003) smješten je u Sarajevo u vrijeme jugoslavenske komunističke represije, Plamen i slamka (2006) prati intimnu dramu glavnog lika, evocirajući doba velikih ideologija i revolucija, a Poraz osvetnika (2009), radnja kojega se zbiva u doba opsade Sarajeva 1990-ih, problematizira odnos žrtve i mučitelja. Pjesništvo mu je često psalmički intonirano, istodobno nadrealistički sklono kalamburima i jezičnim igrama, a teme i motivi kojima je zaokupljen slični su onima iz proznog izričaja: rodni zavičaj, politička i mentalna slika Balkana, rat, ideologija (Gramatika ili progonstvo, 1961; Jedina nada, 1962; Sedam vječnih pitanja, 1965; Zmije odlaze s onu stranu svijeta, 1967; Kraljica puteva, 1968; Kad budem velik kao mrav, 1977; Čempresi u zavičaju, 1980; Križaljka za čitanje sudbine, 1985; Pčela i metak, 1995; Tajna večera, 1997; Čitači vremena, 2001; Svemirsko ogledalo, 2002; Vražja igračka, 2008., i dr.). Piše i pripovijetke (Strijeljanje ustaše Broza, 1998) i drame (Andrija Hebrang; Miljenik partije Buharin). Prevodi s francuskoga, madžarskoga, engleskoga, češkog i slovenskog jezika.
Đuro Vidmarović
KAD BUDEM VELIK KAO MRAV
Kad budem velik kao mrav
Gradit ću kuću od svoje muke
Imat ću svoje polje i svoje trave
I kišu od svog znoja i svojih ruku
I nitko mi jamu pod nogama kopati ne će
Kad budem velik kao mrav
Bit ću svoj vojnik i svoj putnik
I svaki će mi štit
I svaki će mi zid
Biti pod korakom biti pod nogama
Kad budem velik kao mrav
Bit ću svoj rođeni grešnik i svoj vlastiti vjesnik
Nitko me na vojsku
Ni na krv
Ni na brata tjerati
ne će
Nitko me na sud ni na vlastiti pogreb
Prije sudnjeg dana pozivati ne će
I tek tad
Kad budem velik kao mrav
Znat ću zašto živim
MOLITVENIK MOJE MAJKE
Kad gori kuća moga oca i moje
majke,
ja mogu stajati mirno, jer se moje riječi vatre ne boje.
Ali — kad gori kuća moga oca, u pepeo zauvijek
odlazi i njegova slika na zidu, i njegov okamenjeni uzdah,
i njegov mrki pogled koji stremi
u daljinu,
i njegov znoj koji se miješao sa zemljom, i njegov glas koji je nadjačavao
vjetar, i njegova
večernja molitva i njegov podnevni smijeh — te dvije rijeke,
te dvije splavi
kojima sam oplovio svijet.
Kad gori kuća moga oca i moje majke, ja možda
mogu biti
na nekom dalekom rtu dobre nade, tako
da do mene ne dopire miris paljevine, ali –
u crno zgarište zauvijek liježe,
kao u kolijevku,
i moj prvi plač, i moj prvi korak, i moj prvi crtež u pepelu,
i moja prva dječja maštarija, i prva pšenična vlat
sa svijećama za božićno slavlje,
i prva materinska riječ – taj temelj na kome je počivala
cijela zgrada, taj krov nad glavom, to nebo
s oblacima od uspavanki, s oblacima od bajki,
kad gori kuća…
Kad gori moja kuća, kao da gori i moja prva pričest i
crkveni toranj
i angelus i duša moja moje duše, i s njom
i molitvenik moje majke, i dan sastanka, i dan pozdrava.
Kad nestaje u plamenu kuća moga ocva i moje majke,
moje se tijelo može skameniti, može se i zagrijati, ali –
mene, ali čovjeka, ma gdje se zatekao, više nema.
Čovjeka više nigdje na ovom svijetu nije.
(1991.)
PONORNICA
Stojim na kraju svijeta; gledam
kako se na nebu
pletu čvorovi od korijenja i putova
kojima sam
prošao, i – slušam
daleku jeku riječi
koje sam
potapao u krv,
a ponornica ih sad
izbacuje i
rasipa diljem svih raskršća i trgova ovog beskraja,
pa klonem
prije nego izustim:
niti me kad bilo,
niti će me
kad
biti.
[1] Jeana od najvećih hrvatskih živućih književnika, Anđelko Vuletić, nalazi se u ozbiljnim zdravstvenim tegobama, zbog kojih mu je onemogućen kontakt s kolegama. Hrvatska posebnost je manjak empatije za životne prilike i neprilike svojih zaslužnih ljudi. (Osim ako nisu vezani uz neku snažnu političku i ideološku opciju!) Tek kada nas zauvijek napuste pokušavamo ih se sjetiti i zahvaliti im, ali i to s vremenskom distancom. Pisac ovih redaka za zahvalnošću se sjeća svakog susreta s Anđelom Vuletićem. Ovaj tekst je tek skromni pokušaj upozorenja na njegovo veliko književno djelo.
