Kako nakon iskustva prošle godine kročiti novom tj. čemu nas je naučila stara godina? Da se život živi dan po dan.
I evo odgovora na pitanje: kako da se zove ova nova Klepsidrina rubrika?
Dan po dan… Što se lijepo podudara i s mojim imenom: Day Antunović.
Znam da je pristojno predstaviti se na početku druženja ali to ću, nemojte zamjeriti, ostaviti za naš idući susret jednako kao i predstavljanje rubrike čijim uređivanjem me počastila Klepsidra. Mislim da je od mog curriculum vitae važniji trenutak u kojem se nalazimo… a nalazimo se na novom početku.
Novi početak !
Toliko mogućnosti, toliko vizija, toliko želja… blagoslovljeni trenutak, rekla bih, koji nam se daje kao dar… najljepši dar ovog blagdanskog vremena. Prihvatimo ga s poniznošću, zahvalom, mirom u duši i veseljem…
A kad več spominjem veselje… znam, sigurna sam da postoje mnogi kojima ovi blagdanski dani nisu takvi. Samoća ih ne čini takvima. No, ako i u takvim trenucima nosite mir u duši ni oni neće biti teški. Zato ću citirati jednu moju dragu osobu koja je, potaknuta vlastitim iskustvom, lijepo napisala:
” Mnogo je nas večeras koje smo same, mnoge od nas će i sutra biti same za božićnim ručkom. Stavite na stol najfiniji stolnjak, Izvadite najljepše tanjure, izvadite one skupe čaše koje čuvate za posebne prigode, jer gdje ćeš bolje i posebnije prigode od života.
I nazdravite sebi i svojim izborima ili svojoj odgovornosti, svejedno. Zahvalite Bogu, Svemiru ili u što već vjerujete, na miru kojeg imate, na radosti koju osjećate, na osmijehu kojeg vam nitko nije ugasio. Zahvalite se na zdravlju onih koje volite, koliko god oni daleko bili.
I nemojte biti tužni. U dobrom ste društvu. Najboljem. Mnogi nisu te sreće. Božićni će ručak dijeliti s nekim tko je svugdje samo ne za tim stolom; s nekim kome odavno nemaju što reći; s nekim koga se užasno plaše i najradije bi da ih nema.
I zato, nazdravite i toplini doma kojeg imate, nazdravite sebi i svemu lijepom što vas čeka kad sve ovo prođe. A proći će.
Najbolje tek dolazi. Sve dolazi onima koji vjeruju.”
I još je jedan trenutak u kojem se nalazimo neizbježno važan.
Trenutak nevolje onih kojima su sekunde odnijele sve što su u životu stvorili… isti taj trenutak koji je u ostalima pobudio vjeru u dobro i pokrenuo lavinu ljudskosti, empatije, humanosti. Trenutak kad počneš vjerovati da ovaj svijet ima smisla.
Lijepo je to opisao jedan mladić, volonter.
” Vozili smo pomoć u Sisak, Petrinju, Glinu i nekoliko sela. Koliko ljudi žele pomoći, to je stvarno dirljivo. Stanemo s kombijem u selu, ljudima pakiram u kutije što biraju… Gospođo, evo vam litra ulja, par kila brašna, evo vam konzervi tune, povrća, kiseli krastavci, paštete, toaletni papir, evo vam vode, nosite koliko možete, mlijeka, kruha… Hoćete kekse? Oni najsiromašniji, njima najviše neugodno bilo doći. Praktički sam im na silu natrpao kutije da uzmu doma jer što god ih pitam “ma ne treba”…
Na kraju dana smo pitali zadnjeg čovjeka kojemu smo ostavili donaciju smijemo li mu kod bunara pojesti malo kruha i paštete, nismo cijeli dan ništa jeli. Ma kakvi, kaže on. Ne može. Ode u kuću i donese domaćih proizvoda, kaže “ovo smijete jesti, a ne paštete”. Još su i novinari bili s nama pa su izvadili craft pive, susjed donio rakiju… Gledaš odrasle ljude koji su ganuti, pričaju sa suzama u očima koliko im znači što svi pomažu sa svih strana. Svi se grle, vole.
Pa fakat počneš vjerovati da ovaj svijet ima smisla!
Ali opet, rastužuje me to da smo takvi ljudi samo kad udari neka najgora nevolja!
Ljudi moji! Pa kakva smo mi to vrsta? Gdje bismo bili da stalno toliko bodrimo i pomažemo jedni druge? Koliko bismo problema riješili da možemo uvijek biti ljudi, da budeš čovjek, u punom smislu riječi humanist, da si uvijek potpora drugima, čak i kad je teško, čak i kad si živčan, uvijek…
Gdje bi smo bili?
I zašto nismo takvi uvijek?
Hajdemo barem izdržati biti takvi ljudi još koji tjedan. Danas smo pomogli. Budimo takvi i sutra. Ali budimo takvi i 6.1. Budima takvi i 7.1. Budimo takvi i 31.1.
Pa ako uspijemo mjesec dana, budimo takvi jednu godinu, tako da možemo reći budućim naraštajima “2020. godina je bila užas, ali 2021. godina – e to će se pamtiti zauvijek. Tad smo postali ljudi zauvijek!”
Ovome nemam što dodati, osim…
Neka nam je svima sretnija 2021!
Day Antunović
