DANIJEL DRAGOJEVIĆ

Stanica
Tridesetak godina svaki dan gledam kako se ispred mog prozora
vlakovi zaustavljaju i odlaze. Prolaze tereti, ulaze i izlaze ljudi, voze se,
sjede, stoje na prozorima, u hodnicima, izgledaju ovako i onako, putuju
tko zna kamo – i ja sve te godine taj prizor ne prestajem gledati, ne umara
me i ne dodijava mi. Uvijek sam, štogod radio, malo s vlakovima i ljudima,
malo ulazim i izlazim, malo putujem, malo izbacujem kofere i odlazim u
neku ulicu na neki kućni broj. Kada sam pribraniji učini mi se da je to
najrealniji trenutak moga života. Dolazak i odlazak me uspokoje i stave na
pravo mjesto, postajem nomad koji putuje i ne pomaknuvši se. I uistinu
sam sretan što su me prilike postavile na stanicu pored pruge. Ljudi dolaze
k meni, odlaze od mene, prolaze ne zaustavljajući se, a ni ne znaju da sam
s njima. Čovjek u vožnji i na stanici – kako je to pravo stanje svakog stanja,
naravna slika i slika naravi: protok, naime, najmanje je loš. Možda ipak
nisam najbolje iskoristio taj položaj? A zašto bih ga iskoristio i pomoću
njega postao bolji? Gledao sam prizor i sudjelovao u njemu kako sam
mogao i znao. Zahtjevnost je prenesena iz knjiga: da se sve upotrijebi za
neko napredovanje, za neku svrhu. Kad već ima toliko vlakova i prizora,
zašto tražiti koristan i nadmoćan zbroj, zašto sve zajedno pamtiti, kada će
sutra ionako biti novih vlakova, drugih ljudi koji će ulaziti, izlaziti, vikati,
vući prtljagu, nekamo žuriti bez ikakva zaključka?