Marija Fekete-Sullivan, osnivačica digitalnog projekta Style Writes Now
Sto naslova – jedna osoba. Kako se to postiže?
Pokrenuvši neovisni digitalni projekt Style Writes Now do sada sam sudjelovala u pripremi i objavljivanju 106 naslova. To je prava mala knjižara i biblioteka. Neuništiva, jer je u elektronskoj formi, i pristupačna za razgledanje na bilo kom dijelu planete. U sklopu projekta zastupljene su, pored mojih, kratke priče i priče za djecu 49 poznatih autora iz BiH i regiona u prijevodu na engleski, ali i druge jezike. Tu su i zbirke priča, odnosno eseja, kao i slikovnice i poneki roman – zahvaljujući internetskom alatu njih je moguće naručiti i ukoričene.
Preduvjeti za ovaj pothvat? Kao književnica, novinarka i prevoditeljica imala sam neka predznanja. U hodu sam savladala tehnike digitalnog objavljivanja knjiga i konačno, prije par mjeseci, završila sam i tečaj digitalnog marketinga. Dakle, iskustvo i kvalifikacije su tu, kao i strpljenje koje mi omogućava da vjerujem u budućnost projekta. Tim prije što Style Writes Now, i edicija knjige za djecu Sirenoteka neosporno šire dobru volju u sferi strahovito podcijenjene umjetnosti na ovim prostorima – mislim prije svega na književnost.
Projekt je okupio i tridesetak vrsnih likovnih umjetnika iz zemlje i svijeta.
Je li digitalno doba povoljnije za objavljivanje knjiga ?
Mislim da je danas lakše objaviti knjige i priče, zahvaljujući pogodnostima Interneta.
Otežavajuća okolnost je hiperprodukcija – ovdje prvenstveno mislim na digitalne knjige koje se pojavljuju na engleskom govornom području. Pred očima čitatelja neprestano se izmjenjuju veliki talenti i hajd-da-probam-književnici, što može biti zbunjujuće.
I kako sad, vi koji živite i dišete književnost, možete doći do izražaja i opstati od prodaje svojih knjiga? Htjeli ili ne, valja prigrliti sve šanse koje nude društvene mreže.
Recimo, nekada je bilo prihvatljivo (čak možda simpatično) da se pisac drži poput rasijanog, sramežljivog sanjara; znači, nije bilo neophodno da bude naročito govorljiv niti zanimljiv, kao osoba, dok god zna svoje misli i opažanja vješto zabilježiti na papiru ili kompjuteru. Sada to više ne ide tako.
U doba digitalizacije poželjno je da spisatelji, bar povremeno, sudjeluju u javnom čitanju vlastitih djela ili u razgovorima o knjizi, a po mogućnosti da se sve to emitira uživo i kasnije reproducira. Znači, ekstrovertni umjetnici u značajnoj su prednosti.
Po kom principu se u sklopu Vašeg projekta objavljuju e-knjige?
Obično spisatelje zamolim da mi pošalju priču koju bi voljeli objaviti širom svijeta, priču koja ne može zastarjeti; da bude zanimljiva ili toliko autentična da je tamo negdje, vani, žele čitati kako bi što bolje upoznali kulturu, ljude i običaje ovog područja. Nekim piscima je to bilo veoma jednostavno, a neki su – nakon takvog zahtjeva – odustali. Ponekad se dešavalo da ‘zapikiram’ priču iz literarnog časopisa ili knjige, i da upitam autora želi li prijevod i objavljivanje na engleskom. Eto, to su uglavnom principi po kojima se vrši odabir.
Što biste poručili mladim piscima ili studentima književnosti?
Preporučila bih: kad dovršite neku priču ili poglavlje, pročitajte ih prvo naglas. S vremena na vrijeme primijetit ćete da vas vlastiti govor iznenađuje i ispravlja. Stoga ćete neke rečenice izgovarati upravo onako kako ih treba napisati, a ne onako kako ste ih zapisali.
Poželjno je i da usavršite bar jedan strani jezik i zamislite kako bi Vaš tekst izgledao na tom jeziku. Čin prevođenja može pomoći da sagledate: je li vaše djelo spremno za objavljivanje. Ako je rečenica jasna, precizna, na pravom ste putu. Sve je lakše kad ne moramo nagađati šta je pisac htio da kaže. Tek onda i prevoditelj/ica može solidno obaviti svoj posao. Kvalitetno napisan tekst dobro zvuči na svakom jeziku.
