Hrvatski jezik je jedan od najopsežnijih školskih predmeta. Prije svega, hrvatski jezik smatramo predmetom osnovnog sredstva sporazumijevanja. Nastava hrvatskog jezika u osnovnoj školi dosta je iscrpna i sažeta. Područja koja se obrađuju su jezično kao osnovno, književnost i medijska kultura, jezične djelatnosti poput slušanja, govorenja, pisanja te čitanja povezane i na taj način osposobljavaju učenike prije svega za sporazumijevanje. Nastava hrvatskog jezika u srednjoj školi na sličan način usmjerava učenike, ali su ipak više usmjereni ka svjetskoj i hrvatskoj književnosti. Nastava hrvatskog jezika u srednjoj školi ostvaruje se višom teoretskom razinom u pristupu jezičnim i književnim sadržajima te novim organizacijskim oblicima odgojno naobrazbene djelatnosti.
Nastavni planovi i programi svakako govore o svim tim razlikama. Nastava hrvatskog jezika je složene strukture, postavljaju se mnoga pitanja a potom i moguća rješenja u smijeru unaprjeđenja i izvođenja što kvalitetnije nastave.
Potrebna je prije svega volja, stručnost samog nastavnika te ljubav prema svojem zvanju. Potrebna su i metodološka sredstva, unaprijeđenje rada popraćenog tehnološkom potporom.
Učenik, glavni sudionik nastavnog procesa, doprinosi svojom ljubavlju prema jeziku te izučavanju književnosti. Simbioza je jako bitna. Uvažavanje, prijateljstvo, razumijevanje, opuštenost, trud i rad karakteristike su dobrog odnosa između učenika i nastavnika.
Kroz nastavu hrvatskog jezika i književnosti, učenici, osim što nauče uljudno komunicirati te točno koristiti hrvatski, uživaju u umjetnosti književnosti usko vezanoj s drugim umjetnostima poput kazališta, slikarstva i glazbe.
Pismenost, uljudna i kulturna komunikacija, odlike su učene, kulturne osobe. Njegom i ljubavlju prema materinskom jeziku doista postajemo bolji, uspješniji te učeniji ljudi.
