Najteže je pričati o sebi… ali pristojnost nalaže, da vam se nakon dva tjedna tekstova na Klepsidri, napokon predstavim.
I odmah uputa za čitanje teksta ako možda negdje dvoumite… da, najviše se volim šaliti na vlastiti račun. Opušta, razgaljuje duh, potiče, kreše egotripve, uljepšava tmurne dane… probajte, uvjerit će te se u lijekovitost takvog pristupa sebi i svemu oko sebe.
Krenimo od imena, Day. Koliko samo zafrkancije na račun njega; i one za smijat se i one za plakati…
Jeli vam to pravo ime? Kako ste rekli? Možete li ponoviti? Vi se šalite? Ma ne, našalili su se moji roditelji kad su mi ga dali iz nekih svojih čudnih razloga. Volili smo Doris Day, baš si ličila na nju… ma dajte, baš sam onako zgužvana od poroda ličila na Doris Day a osim toga Day joj je prezime a ne ime. Ma da, je… ali nama je baš to Day bilo nešto drugačije, interesnatno…
I meni je bilo interesantno cijeli svoj život verglati kao pokvarena ploča iste odgovore na ista pitanja: Da, zaista se tako zovem. Ne nisam Dea nego Day. Molim vas, krivo ste napisali.
Najsmiješnije mi je bilo kad sam na jednoj vrlo važnoj ispravi ispala Dalj umjesto Day… pa ti eto zanimljivosti i veselja trčati po birokratskim punktovima ispravljati takve pogreške.
A gdje su tek prijateljske zafrkancije: hej Day, jesi danas Good day ili Bad day… a da se preimenuješ u Night?
Ipak ima i nešto lijepo u svemu tome.
Znate onu da svatko svoje ime nosi upravo onako kako treba… e, time mi je jedna osoba ublažila sve neugodnosti u vezi imena rekavši: ali ti to zaista jesi, kao dan.
Hvala joj na tome.
Spličanka sam po rođenju i korjenu tj. što bi mi spličani rekli: kolinu. Jedino nisam po mentalitetu. Jednom mi je prilikom suprug, koji nije spličanin rekao: pa ti uopče nisi tipičnog splitskog ponašanja. A kakvo je to tipično splitsko ponašanje, uzvratila sam pitanjem. Pa znaš, vole sunce, more i prošetavanje skupih naočala po Rivi. Vole fjaku i usporenost. Vole biti najbolji i najpametniji u svemu jer oni su otkrili toplu vodu, Ameriku, teoriju relativnosti… Najbolje pjevaju, glume, izgledaju… A da ono nisu imali onaj peh svi bi več igrali u NBA ligi ili bili bar olimpijski pobjednici.
I to je točno, postoji ta famozna splitska grandeca… do koje ja ne držim ali je dobro poznajem i poštujem kao bogastvo raznolikosti, i ljudi i krajeva iz kojih potječu. I to je dobro… Jer zamislite da smo svi skrojeni na isti kalup, ovaj bi svijet bio jedno jako dosadno mjesto za življenje.
Kao i večina nas završila sam faks koji ne volim ali mi je to neka viša sila nadoknadila poslom koji mi je i profesija i poziv – novinarstvo, i to radijsko. Meni najdraži medijski format. Još bi se u pisanom novinarstvu i mogla pronači ali televizijsko… nikad. Imala sam takvih poziva i iskustava ali… kad ti na snimanju upere one reflektore u oči, kao da si priveden na policijsko ispitivanje. Ne, hvala… Radio je moj medij. Ona tišina i izoliranost studija gdje si doista u svom svijetu bez halabuke svega onoga što prati televiziju, gdje misli mirnije teku, gdje možeš više biti svoj… ako to znaš biti.
Jer mišljenja sam da se novinarstvo, pogotovo ono ‘ s pečatom ‘, ne može naučiti iz knjiga i na faksu. To ili imaš ili nemaš. To se ne uči, s tim se rodiš. I zato sasvim sigurno mogu reči da mi je radio prva ljubav.
Druga ljubav mi je kreativnost. Bilo kakava opipljiva kreativnost. Daj mi slikati, dekupažirati, renovirati, restaurirati, dizajnirati… i ja sam u svom filmu. Kad sam kao tinejđerka htjela upisati nekakvu primjenjenu umjetnost, arheologiju, dizajn i tome slično, moji su se roditelji prekrstili, rekli da tu nema kruha i poslali me u Dubrovnik na turizam. Diploma kupi prašinu a ja nekome gore zahvaljujem što me blagoslovio mogučnošću da se cijeli život i profesionalno i amaterski bavim samo onim što volim. I potpuno razumijem ljude koji su frustrirani jer cijeli život rade nešto što ne vole, suosječam s njima, nije im lako.
Zahvaljujuči, dakle, na takvoj providnosti nakupilo se šest samostalnih izložbi, bez nekih posebnih pretenzija ali koje su se pokazale vrlo uspješnima… valjda je to tako kad nešto radiš s ogromnim količinama ljubavi i kad ti isto dođe kao najbolje terapija.
Kad več spominjem terapiju moram se dotaknuti i bolesti. Bilo ih je podosta, ima ih i bit će ih još zasigurno. Ne volim o njima pričati… ružna su i dosadna tema. Jedino ću reči da u svakom zlu uvjek pronađem i nešto dobro, pa tako i u bolestima uz koje sam se naučila ne pokleknuti več se boriti, ne kukati nego zahvaljivati na svemu što ti život donese jer sve je jedna škola, jedno iskustvo koje te izgrađuje i čini mudrijim i jačim.
I moja treča ljubav, ples. Posebno tango. Plesala sam ga godinama i uživala u njemu potpuno i na poseban način. Iz jednostavnog razloga jer je tango sam po sebi poseban, drugačiji od svih drugih plesova. Toliko kompliciran a opet senzibilan i emotivan. Postoji izreka za tango, da je to misao koja pleše. I to je točno. On zaslužuje poseban tekst u ovoj kolumni, uskoro.
Mislim da sam ovim dovoljno opisala sebe za potrebe naslučivanja kakva bi ovo kolumna mogla biti. Mogu još dodati da sam supruga, majka, kćer, sestra, učitelj, prijatelj, volonter… pa koliko mi vrijeme dozvoli. Joj, zašto dan ne traje bar 48 sati… malo mi je 24.
Dragi čitatelji, raduje me druženje s vama u ovoj Klepsidrinoj rubrici. Ako se ne čujemo na valovima Radio Splita ili ne vidimo na kakvoj promociji, radionici, izložbi ili festivalima koje često vodim… sigurno čemo se susretati na Klepsidrinim linkovima.
Ne budite mi strog sudac jer sve što napišem ili kažem ide ravno iz srca.
