Uzimam knjigu koja je već trideset i dvije godine u polici. Ćutim vrlo poznat i drag miris stare knjige, ali i strah od prisjećanja na njezin sadržaj.
Danas je o zebnji izlišno govoriti, u vremenu kad nas svakodnevno iscrpljuju podatcima o oboljelim i zatočenim. I to od sve jedne zarazne bolesti. I to od one o kojoj ne znamo ništa, već samo nagađamo. Jedino što je svima jasno – mijenja nam ukupnu društvenu svijest, uvelike nas zbunjujući.
Knjigu koju držim kraj sebe, čitala sam prije dvadesetak godina po drugi put i bez interneta. Ni tada mi odsustvo „munjevite količine informacija“ nije oslabilo volju da o tuberkulozi saznam više. Da se tim saznanjem ne uplašim jače. Ili, kao čovjek, da od straha zdravljem ne platim višestruko. Sad, s odmakom, razmišljam o tome: – Je li ondašnjim ljudima bilo stresno čekati lijek za tuberkulozu? Nismo li mi svi danas u svojevrsnu Čarobnom brijegu, s točno određenim ulogama? Knjiga o djelima Antuna Branka Šimića krcata je svim onim, naoko i sporednim, činjenicama o životu jednog pjesnika, koje zapravo predstavljaju i znače – motivsku supstanciju njegova pjesništva.
Kritike, recenzije, članci, polemike, glose, bilješke, osvrti, pisma i prilozi u ovoj pozamašnoj knjizi od 719 stranica sačinjavaju i zaokružuju jedan kratki i plodni život velikog pjesnika Antuna Branka Šimića, koji je umro je prije 95 godina od zarazne bolesti, TBC-a, u svojoj 27. godini života. Tragovi koje je ostavio u književnosti,međutim, dugovječni su.
***
O mirisima dugovječnih knjiga već su svi napisali što se dalo napisati i, priznajem, nerijetko me na internetskim portalima i forumima u vezi spomenutog mirisa „zapljusne“ loša tvrdnja, primjerice – „ovaj miris izaziva sličan efekt kao i benzin: mnogima je strahovito odbojan“ – što svakako nije točno.
Egzotični i snoviti, gotovo onirički miris stare knjige magija je u svojoj najčistijoj formi.
Čitajući, ponegdje naletim kako se ljudi brane od, kako kažu, pljesnivog smrada starih knjižurina, pa ih hermetički zatvaraju kao crkotine u vreće s mačjim pijeskom ili među stranice odlažu koješta, a korice ovijaju i lijepe listovima starih novina… pa ih zamrzavaju. Neki spominju i sodu bikarbonu – kao da je knjiga stara izdanja smrdljiva i gljivicama načeta papuča. Ne znam tko se služi ovakvim metodama, niti me posebno briga, ali nesumnjivo – djelo je hipohondra „nakačena“ na strah od svraba, astmatičnih napadaja ili, pak, onog koji knjige zapravo ne čita, ali ih i ne baca.
Što se mene tiče, nijednu nisam započela čitati dok je nisam odvagala u šakama, rastvorenoj joj provjerila format je li pogodan za čitanje ležeći i, naravno, „onjušila“ – ima li i traga onoj čaroliji mirisa starih izdanja s police.
Sada, u ovim godinama, rado se prisjećam svojih trudnoća. Kažu da žene u blaženom stanju imaju „posebne želje“ koje im svakako treba ispuniti. I nisam bila od onih koje su dnevno uživale u tri bostana, u gajbi paradajza, tepsiji kolača ili tabli kuhanih jaja, već sam „njuškala“ stare knjigeili kasno navečer „bacala“ šetnje i „obijala“ oko benzinskih crpki, da bih se nauživala tog, kako je ustvrđeno, „strahovito odbojnog mirisa“.
Negdje sam naletjela na definiciju mirisa stare knjige. Slovenski kemičar, Matija Strlič u svojoj studiji kaže ovako: „Stare knjige imaju miris koji je kombinacija travnatih nota s natruhama kiselina i prstohvatom vanilije preko prevladavajuće pljesnivosti“. Nesumnjivo, radi se o nebrojeno nestabilnih i relativno lako ishlapljivih organskih spojeva.
U svakom slučaju, knjiga koja je rastvorena na 716. stranici i koja je tema ove digresije, prije ičega, pod prstima izaziva ugodan osjet teksture korica, sadržajnoje primamljiva i praćena prepoznatljivim mirisom, koji jamči užitak čitanja i istovremenog pretipkavanja.
Ako bih imala mogućnost biranja kako umrijeti, definitivno bih „izabrala“ prostoriju stare školske knjižnice, na stolu rastvorenu knjigu, gdje bi mi, nakon udara „kapi“, klonula i mirno počivala glava.
1925.
U Biblioteci Izabrana djela, u nakladi August Cesarec Zagreb, 1988. Objavljeno je djelo AB Šimić, Proza II. Uređivački odbor činili su dr. Nedjeljko Mihanović i dr. Dubravko Jelčić.
Izabrala sam upravo 1925. godinu, kada je umro pjesnik Antun Branko Šimić. Te iste godine umro je i Sergej Aleksandrovič Jesenjin. Obojica mladi pjesnici. Šimić u svojoj dvadeset i sedmoj, a Jesenjin sa svojih trideset godina života.
Kako uređivač, dr. Dubravko Jelčić navodi, u odjeljku ove opsežne knjige pod nazivom Prilozi, čiji je sastavni dio ABŠ, Curriculum vitae – već za Novu godinu 1925. Antun Branko Šimić je ozbiljno bolestan, iako se zanosio kako je u pitanju samo upala poplućnice (pleuritis), kao posljedica preboljene upale pluća. Iz Cavtata, 25. siječnja piše opširno pismo djevojci Tatjani, u kojem joj, nesvjestan stanja u kome se nalazi,iznosi planove za zajedničku budućnost:
„Za buduće uređenje našega života ja mislim ovo: glavno je da preturimo zimu, a na proleće bih ja otišao u Drinovce ili što bi bilo još bolje: ako nađemo malo zgodno učiteljsko mesto za Te, otići na selo. Da li svaka udana učiteljica dobiva pola plaće ili samo ona, koja je udana za državnog činovnika? Osim toga ja ću se čim dođem u Zagreb pobrinuti za kakav prevod. Ima neka ‘Narodna knjižnica’ s kojom nisam posvađen, a ići ću i direktno k Benešiću. Uopće sam naumio da se mnogo bavim prevođenjem. To će biti za me najbolja zarada.“
O ozbiljnom zdravstvenom stanju pjesnika D. Jelčić kaže: „Tek sada se, u Zagrebu, otkrila sva iluzornost njegovih tvrdnji, da je savladao bolest. Iz dana u dan bivao je sve slabiji i nemoćniji. U rano proljeće smješten je u bolnicu na Zelenom brijegu (Mirogojska cesta). Navodno ga nijedna druga bolnica u Zagrebu nije htjela primiti.
Kako navodi Ilija Jakovljević, bolovao je od upale porebrice s eksudatom, tuberkuloze pluća, kosti i mozga (meningitis tbc) i od proširenih jetara. Jedna ruka i noga bile su mu uzete, a radi kljenuti jednog očnog živca (nervusoculomotorius) vidio je u posljednje vrijeme stvari dvostruko. Temperatura mu se stalno kretala između 38 i 39 stupnjeva, a puls mu je bio 140. Svaki čas je zapadao u nesvijest. Liječnici su ga neko vrijeme održavali u životu samo injekcijama kamfora.
I u bolnici je pisao, ali ne više tintom nego olovkom, kao i u Cavtatu. Posljednje su mu pjesme: Smrtno sunce i Vraćanje suncu. Potonju možemo čitati kao njegov epitaf samom sebi.
Evo me svega svlada težina
Ko potege s nategom, jedva pomaknem ude
Evo me svega svlada vrućina
Ohladit bi me mogla samo hladna zemljaI glas mi usahnu u grlu suhom
Nikad ga više ne ću čuti svojim uhom
Zanavijek pustih težni trup i trudne ude
Usijanim tijelom grijem oko sebe uzduh žestinom jula
Bez glasa gorim, u tjeskobi
Vraćam suncu sve što od njega dobih.
Pisao je to tri dana prije smrti. Subota 2. svibnja, bijaše njegovo posljednje jutro. Umro je oko podneva, u bolnici na Zelenom brijegu. Pokopan je u ponedjeljak, 4. svibnja, na zagrebačkom groblju Mirogoj. Polje 88, grob 181.
Pjesnik je umro, a začela se legenda o njemu.“
(Napomena: Citati su uzeti sa 716., 717. i 718. stranice Knjige)
(slijedi nastavak)
