Srijeda, 16.09.2020.
GOST VEČERI: Tin Lemac s kojim razgovaramo o dvije njegove knjige: U ime autora – uvodno izlaganje temeljnih pretpostavki za teoriju i stil ispovjedne lirike i neobičan, poliperspektivan rukopis Bubnjar – zbirka poezije koja to i jeste i nije
Tin Lemac rođen je 6. siječnja 1983. godine u Zagrebu gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je i doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na području stilistike lirskog teksta. Nezavisni je istraživač u području književne znanosti, član recenzentskog odbora znanstvenih časopisa ATHENS JOURNAL OF FILOLOGY i US CHINA FOREIGN LANGUAGE i Međunarodne stilističke komisije Međunarodnog komiteta slavista. Područje njegova znanstvenog bavljenja književnošću obuhvaća područje poetike i stilistike suvremenog hrvatskog pjesništva te stilističke aksiologije lirskog teksta. Njegov kritički rad vezan je za recentne zbirke poezije i teorijske studije suvremenih hrvatskih autora. Objavio je knjigu Autorsko, povijesno, mitsko (pjesnički diskurz Vesne Parun – teorija i interpretacija) (Biakova, 2015.), Poetičke simetrije u pjesništvu Josipa Pupačića (Biakova 2017), Stil pjesništva Anke Žagar (Biakova 2018.), U ime autora (Biakova 2019.), zbirku poezije Bubnjar (Biakova 2020.), , zatim stotinjak znanstvenih, kritičkih i stručnih tekstova u relevantnoj tuzemnoj i inozemnoj periodici (Umjetnost riječi, Fluminensia, Croatica et Slavica Iadertina, Nova Croatica, Riječi, Zadarska smotra) sudjelovao na brojnim simpozijima u zemlji i inozemstvu i napisao pogovore pjesničkim zbirkama nekim afirmiranim i manje afirmiranim autoricama i autorima iz Hrvatske i regije. Član je Društva hrvatskih književnika – DHK, Matice hrvatske i Hrvatskog filološkog društva. Urednik je književnog časopisa Republika.
Kratki intervju: GOST VEČERI I NJEGOVE RIJEČI:
Kako je nastajala knjiga U ime autora?
Knjiga je nastajala još u fusnotama istraživanja i pisanja moje prve knjige, monografske studije o Vesni Parun. Kako nam je svima poznata njena ljubavna lirika, veći dio te lirike ispovjednog je tipa. Negdje u isto vrijeme morao sam pogovoriti zbirku svog dragog kolege, inače sjajnog srpskog pjesnika, Dejana Đorđevića Budim se da bih te voleo, knjige sastavljene od jedne pjesme prevedene na više jezika. U njoj se formiralo pitanje subjekta kao nosivog djela. Nakon toga, da bi se uopće iskristalizirale teorijske spoznaje, trebalo je proučavati liriku nekih ispovjednih autora. Međi njima je i naš slavni Josip Pupačić (mislim na raniju fazu), tako da je uslijedila još jedna knjiga. Težak i dugačak put iz rada na autorskim poetikama do iznjedrenja nekih teorijskih zadanosti. Ispovjednu liriku vidim kao vrlo otvoren lirski sustav. Lirski je subjekt najbliži autoru, progovara iz svoje emocije, što se očituje u nekom tonu, a pri tom projicira biografske danosti u vlastiti lirski govor. To je najjednostavnije kako se može popularno skicirati osnovna teza. Javili su mi se do sad neki čitatelji, inače kritičari, sveučilišni profesori, kažu da je knjiga prilično složena jer je gusto pisana, treba je čitati polako iako ima stotinjak stranica… Kada je pogledam s distancom, ne znam bih li je sam mogao čitati … (smijeh)
Što je za Tebe Bubnjar u jeziku i u značenju?
Bubnjar je moj pjesnički početak, poema ili velika pjesma, odredit će kritičari. Rekao bih da je to velika pjesma, rascjepkana na dijelove. Inspiracija dolazi iz semantičkog konkretizma na kojem sam ja rastao baveći se poezijom Anke Žagar u doktoratu, ali i mog iščašenja vlastite kritičarsko-teoretičarske pozicije kako bih uplovio u liriku i pronašao svoj glas. Zajedno sa zbirkom koja slijedeća izlazi (Stavak o jednoj maloj kritici) čini upravo integralni dio toga. Opet naglašavam otvorenost čitanja; netko će to čitati kao zafrkanciju, netko kao složenu igru, netko kao traženje teorijskih referenci, netko interpretaciju svakog komadića u složenim znakovnim mrežama … dopušteno je sve: od naivnog do visokoparnog …
Što predstavlja praznina u Bubnjaru?
Praznina u Bubnjaru na kompozicijskoj razini predstavlja prazninu u značenju, dohvaćanju značenjskog procesa, pitanju odnosa autora i subjekta.
Što možeš reći o emocionalnoj intervenciji u Bubnjaru?
Emocionalna intervencija? To mi je drago, da je prepoznato… U biti, riječ je o autorskoj intervenciji gdje se u jednom trenu impersonalna perspektiva mijenja za personalnu i autor polako odustaje pred vagonima značenja koji prijete kako će ga zgnječiti. S obzirom da je prošlo pet godina od tog teksta nisam siguran može li se on bez toga završiti. U smislu, možemo li samo nizati i nizati asocijacije i u maniri postmoderne reći: Pa nema kraja … Bilo bi to neuvjerljivo … Poslužit ću se stihovima iz Bubnjara: Kritičari, oštrite sablje, postavljajte križaljke o tome …
Iz neobjavljene zbirke Naseobine:
Pokisao
Od nutarnje kiše
sanjam nabujali mir.
Drhte grane svete breze,
dok češljam nebo
narančastih leptira.
RIJEČ ODSUTNOG PJESNIKA: Marko Brekalo
Marko Brekalo rođen je 1964. godine. Piše od 2012. godine. Prevođen je na talijanski i engleski jezik. Svoju poeziju objavljuje na društvenim mrežama. Prisutan je na globalnoj sceni putem servisa Amazon i Youtube. Izdao je sedam zbirki poezije: U potrazi, Bezidejna, Jednodnevnice, Slatkiši, Najdragiji, Dvojbe, te Poezija trenutka.
Jednodnevnice
vraćam ti to tvoje pero
nosio sam ga u džepu sakoa
s unutrašnje strane
nije ono za mene
sramio bih se da sam pisao njime
tako nešto ide uz ljude tvoga kova
ja sam onaj koji na ledu piše
nisam zanimljiv kroničarima
volim svoju anonimnost i spokoj
ne prljam okoliš trajnicama riječi
jednodnevnice imaju certifikat razgradnje
Baader-Meinhof, Kinezi i Vegeta
jutro stiže na poluprazne ulice
hladnoća prodire u kuće
prosjak na ulici pali cigaretu
prsti mu promrzli
nije dugo osjetio toplinu
živi život od danas do sutra
svega svjestan i sretan
zna da nikome nije dužan
ne mora plaćati režije
ne mora hraniti bližnje
nema nikoga
nikome nije bitan
ni pas se neće pomokriti na njega
i to je život
i to je u redu
primajući milostinju od prolaznika
osjeća zebnju
oni u njemu vide sebe
nije uvijek bilo tako
donedavno imao je posao
i lijepu ženu
prijatelji su ga zaboravili
kada ga sretnu okreću glavu
i to je u redu
i to je život
ljudi se druže sa sebi sličnima
svi imaju gomilu problema
globalizacija je učinila svoje
proizvodnja je odselila drugdje
većina je izgubila ideale
Baader-Meinhof i Crvene brigade
tko se njih još sjeća
Castro je sada star čovjek
sve je otišlo u kurac
i to je u redu
i to je život
ali kada Kinezi bace štapiće
i počnu jesti žlicom
nastat će kaos
Podravka će svu Vegetu izvoziti u Kinu
Osama
Sjedio sam u parku.
Oko mene bilo je mirno.
U meni nije bilo ničega:
ni ljubavi, ni mržnje,
ni sjete, ni tuge.
Bio sam prazan,
bez i jedne misli,
sam sa sobom.
Gledao sam u daljinu.
Nisam vidio ništa.
Tišina je sjela desno kraj mene.
Prebacio sam nogu preko noge
i uživao u svojoj polovici klupe.
I BI RIJEČ:
Žiri u sastavu Tin Lemac, Barbara Baždarić i Zorica Krističević Avdagić najboljom pročitanom pjesmom proglasio je stihove Antonije Vlahović:
Aritmetika
ocvalom muškarcu ljupka stasa
prišao je muškarac krupnijega stasa
a njima dvojici žena nesvjesna
koga su muškarci prvo uočili
ljubavni trokut trajao je kratko i eksplozivno
da bi se kasnije pretvorio u četverokut peterokut
enterokut koji je naposljetku prešao
u brigu prema čovječanstvu
i ljubav zamijenio geometrijskim oblicima
Antonija Vlahović rođena je 1975. Godine. Profesorica je hrvatske kulture i sociologije. Radi kao nastavnica (mentor) Hrvatskog jezika u srednjoj školi gdje vodi literarnu i dramsku grupu. Mentorica je učenicima na državnoj razini Smotre LiDraNo u literarnom, pojedinačnom i skupnom scenskom izrazu. Neke izvedbe: Rehabilitacija – 2013., na temelju Harmsovih tekstova, Balade Petrice Kerempuha – 2014., recital, Julija – 2015., predstava popraćena filmom i glazbom, tekst u suradnji s učenicima, Pokret(ač) – 2016., neverbalni teatar, Istočni grijeh ili Spoznaja dobra i zla – 2017., radioigra, Harmsov tekst, 1 – 2020. tekst u suradnji s učenicima. Objavila zbirku pjesama Antonijalogija (2008., vlastita naklada)
(fusnota: Antonijina fotografija)
ISKORAK:
Izvršen je slučajni odabir jednog od mnogih autora koji su nastupili sa predstavljanjem svojih stihova. Izvučena je Rea Kurtović, rođena 2000. godine i njena pjesma Do naših dvora:
Do naših dvora
Polako, ali sigurno
Uspinjala sam se na visoke kule tvojih odaja
Mahnito sam tražila pristup
Bilo kakav prozor
Bilo kakva vrata
Tražila sam put oko prošlosti i njenih izdaja
Polako, ali sigurno
Zabijala sam nokte u zidina oštro kamenje
Svom snagom sam se uzdizala
Do oblaka
Do nebesa
Sfingi sam na ulazu predala čitavo znanje
Polako, ali sigurno
Stigla sam na purpurno svitanje zore
Došla sam do neba
A sada ćemo
Sada ćemo skupa
Još više, još brže, graditi vlastite dvore
NAJAVA:
Gost iduće tribine u srijedu 23.09.2020. je Darija Žilić rođena 1972. u Zagrebu. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (povijest/komparativna književnost). Piše poeziju, kritiku i esejistiku, dugogodišnja voditeljica programa „Mama čita“ u Multimedijalnom institutu u Zagrebu. Riječ je o programu u kojem su sudjelovali brojni pisci i aktivisti iz tzv. regije.
Objavljivala eseje i kritičke prikaze o suvremenoj poeziji, teoriji i aktivizmu u časopisima,
te brojne intervjue (Zarez, Treća, Kruh i ruže, Balcanis, Feral Tribune, Vijenac, Književna republika, Europski glasnik, Filozofska istraživanja, Riječi, Forum, Nova Istra, Tema, Poezija, e novine, Kolo, Europski glasnik, na Kulturpunktu hr., časopis Agon…).
Stalna suradnica na Trećem programu Hrvatskog radija, u emisiji Lica okolice i u Bibliovizoru. Surađivala na projektu Školske knjige Leksikon hrvatske književnosti – djela.
Bila je jedna od urednica u časopisu Tema.
Voditeljica tribine Dekonstrukcije u Hrvatskom društvu pisaca, književne tribine u Gradskoj knjižnici Velika Gorica, a bila je i urednica književne tribine Klubu umjetnika na Sušaku u Rijeci. Članica je kulturnog vijeća u gradu Velika Gorica.
Prijevodi suvremene američke, slovenske, turske, britanske i arapske poezije objavljeni su joj na Trećem programu Hrvatskog radija, te u časopisima Tema, Književna republika i Riječi.
Pjesme su joj prevođene na talijanski, slovenski, slovački i engleski jezik. Objavljene u časopisu Consuequence i Sententia u SAD-u, u knjizi „Voci di donne della ex Jugoslavia“ (prijevod Bojane Bratić) (Akkuaria, Catania, 2010.), te u zborniku „ 2010 L annuario mondiale della poesia“(uredio Fausto Ciompi). Zastupljena je prilogom o ženskoj pjesničkoj sceni u Hrvatskoj u publicističkoj knjizi „A megaphone: editors Juliane Spahr i Stephanie Young), Chainlinks, 2011. Zastupljena je u antologiji hrvatskog pjesništva „Surfacing“, koja je objavljena nedavno u izdanju Harbor Mountain Pressa.
Objavila:
– Grudi i jagode, pjesme, AGM, Zagreb 2005.
– Pisati mlijekom, zbirka ogleda o suvremenom pjesništvu, Altagama, Zagreb 2008.
– Grudi i jagode, pjesme www.elektronickeknjige.com 2009.
– Pleši, Modesty, pleši; poezija; Algoritam, Zagreb, 2010.
– Muza izvan geta; ogledi o suvremenoj književnosti; Biakova, Zagreb, 2010.
– Paralelni vrtovi; intervjui sa piscima, znanstvenicima i aktivistima
iz Hrvatske i regije; Shura publikacije, Opatija 2011.
– Nomadi i hibridi, ogledi o književnosti i filmu, Biakova, Zagreb, 2011.
– Tropizmi, ogledi o pjesničkim knjigama, Meandarmedia, Zagreb, 2011.
– Omara, kratka proza; Biakova, Zagreb, 2012.- uvrštena u polufinale regionalne nagrade Jutarnjeg lista
– Tropizmi 2, ogledi o poeziji i prozi, Litteris, Zagreb, 2013.
– Klavžar- kratka proza, Biakova, Zagreb, 2013.
Nagrade:
– Nagrada Julije Benešić za književnu kritiku (za knjigu “Muza izvan geta”, kao najbolje književno-kritičko ostvarenje u 2010. godini)
– Nagrada Kiklop za pjesničku zbirku godine 2011.
(za zbirku “Pleši, Modesty, pleši”)
Sudjelovala na književnim festivalima u Francuskoj, SAD-u, Bugarskoj, Turskoj, te u zemljama tzv. regije. Dobitnica novinarske stipendije NRW Kultursekretariata iz Wuppertala i jednomjesečne stipendije „Absolute modern“u Skopju. Organizatori su bili Goten Publishing i Traduki mreža.
(
