Željko Grahovac rođen je 10.07.1955. godine u Zenici, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je na katedri za filozofiju i sociologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu 1979. godine (predavali su mu u to vrijeme istaknuti profesori, kasnije akademici, Kasim Prohić, Abdulah Šarčević, Vladimir Premec), stekavši zvanje profesora filozofskih i socioloških disciplina. Radio je kao predavač u srednjoj građevinskoj i saobraćajnoj školi u Zenici, od 1979. do 1995. godine, a potom i u gimnaziji u Kaknju (2001-2002.), te kao urednik u IK „OKO“ u Sarajevu (2002-3.) – da bi se od 2005. zaposlio u Općoj biblioteci u Zenici, gdje i sad radi kao bibliotekar-informator. U periodu od 1997. do 2005. imao je priznat status slobodnog umjetnika, kao član Udruženja književnika BiH (od 1988., a od 1998. kao član Društva pisaca u BiH).
Prve eseje i prikaze objavio je u časopisu „Dijalog“ (1980-1982.), koji je tada uređivao prof. dr. Kasim Prohić. Do 1992. objavljivao je poeziju i kritiku u časopisima „Matica srpska“ iz Novog Sada, „Književna reč“ iz Beograda, „Književna revija“, „Život“, „Odjek“, „Oslobođenje“ iz Sarajeva…
Prvu knjigu poezije objavio je 1986. u IK „Veselin Masleša“ u Sarajevu („Sveto rastrojstvo“). U periodu 1989/1990. bio je član predsjedništva Udruženja književnika BiH, a u periodu od 1999. do 2006. u dva mandata i član Upravnog odbora Društva pisaca. Časopis Društva pisaca BiH „Život“ uređivao je u razdoblju od 2003. do 2007. godine. Član redakcije „Bosanske vile“ bio je u periodu od 1999. do 2003. godine, a kasnije, u razdoblju od 2009. do 2011. i glavni i odgovorni urednik „Bosanske vile“.
U SPKD „Prosvjeta“ u Sarajevu je u razdoblju od 2001. do 2008. bio urednik izdavačke sekcije, a s njegovim uredničkim potpisom „Prosvjeta“ je objavila petnaest knjiga i publikacija.
Stručne radove (eseje, studije, književne prikaze, osvrte) i pjesničke tekstove objavljivao je poslije rata u dvadesetak književnih časopisa u BiH i u okruženju („Izraz“, „Odjek“, „Život“, „Motrišta“, „Divvan“, „Stećak“, „Lica“, „Osvit“, „Glasnik Matice hrvatske“, „Letopis Matice srpske“, „Književna reč“, „Polja“, „Književne novine“, „Povelja“, „Zarez“, „Republika“, „Književni pregled“, „Ars“, „Danas“).
Kao urednik, priređivač, redaktor ili recenzent sudjelovao je u pripremi i u objavljivanju više od stotinu knjiga iz tekuće književne produkcije u BiH, u razdoblju od 1998. do 2016. godine. Za više izdavača priredio je lektirska izdanja ili izbore iz opusa brojnih značajnih autora i snabdio ih metodičkim predgovorima ili pogovorima (A.G. Matoš, M.Ć. Ćatić, Ć. Sijarić, S. Kolar, T. Kulenović, K. Mahmutefendić, S. Arnaut, A. Hromadžić, Š. Pandžo, V. Nazor, A. Vuletić). Napisao je, u funkciji pogovora, još nekoliko značajnih studija (o poeziji Mihaela Krigera, Gintera Grasa, Fridriha Šilera – uz izdanja izbora njihove poezije, koja je kao prevodilac pripremio Drago Tešević; potom pogovor novom, jubilarnom izdanju romana Augusta Strindberga „Crvena soba“, koje se kao prvi prijevod sa švedskog pojavilo u izdanju IK „Vrijeme“ iz Zenice). U dugogodišnjoj saradnji sa IK „Vrijeme“ iz Zenice, priredio je ili uradio redakture i lekture niza prevoda značajnih djela svjetske književnosti: njegov je rad u prvoj na našem jeziku objavljenoj prozi Kadera Abdolaha („Duga plovidba praznih flaša“), a tu treba nabrojati i „Zimske priče“ Karen Blixen, „U istoj noći“ Petera Hoega, „Ljekar u posjeti dvoru“ Per Ulofa Enquista, „Noću ispod kamenog mosta“ Lea Perutza, „Trske na vjetru“ Grazie Dellede, „Doktor Glass“ Hjalmara Soderberga, „Pluk, dječak iz Solitera“ Anne Marie Gertrude Schmit (dobitnice Andersenove nagrade) itd.
Posebno treba spomenuti njegov priređivački, urednički i lektorski rad u pripremi izbora iz Homerovih epova „Ilijade“ i „Odiseje“ (po prepjevima T. Maretića), kao i kompletno upjevavanje Milenićevog prevoda „Epa o Gilgamešu“ (takođe su to sve izdanja IK „Vrijeme“) – te još i projekt upjevavanja Maretićevog prijevoda „Eneide“ (čija je priprema za štampu u toku).
Drugu knjigu poezije „Bol, boja božje milosti“ objavio je u IK „Zalihica“ iz Sarajeva 2008. godine – a knjiga je dobila Nagradu Ze-Do kantona kao najbolje književno djelo objavljeno u toj godini.
Monografske književnokritičke studije „Anđelko Vuletić – pjesnik žeđi i poruge“ i „Staništa i prominuća svjetlosti; o djelu Vitomira Lukića“ objavio je 1998. i 1999. godine, u izdanju IK „Grafex“ Mostar, odnosno HKD „Napredak“ Sarajevo. To je bila, kad je o Lukiću riječ, prva objavljena monografska književnokritička studija o njegovom opusu.
Knjigu eseja i kritika „Sricanje i nicanje“ objavio je 1999. u izdanju „Sarajevo publichinga“.
Antologiju „Dahom i sluhom kroz hrvatsku poeziju XX. stoljeća“ objavio je 1996. (prvo izdanje, HKD „Napredak“ Novi Travnik), odnosno 2001. (drugo izdanje, „Dom štampe“ Zenica i CKO Tešanj) – gdje je uz reprezentativni izbor poezije 27 velikih hrvatskih pjesnika (od Kranjčevića i Matoša do Danijela Dragojevića i Vladimira Pavlovića) objavio i obimne književne studije o svakom od zastupljenih autora.
Panoramu najnovije bh. poezije pod naslovom „Ponestaje prostora“ objavio je 2000. godine u izdanju „Delte“ iz Bihaća – sa izborom poezije 72 autora iz BiH i sa mikroesejima i biobibliografijama o svakom od zastupljenih pjesnika. Ova knjiga (sa nešto redukovanim brojem od 66 autora) integralno je prevedena na slovenski jezik i objavljena u izdanju „Založbe Pivec“ iz Maribora 2009. godine pod naslovom „Zmanjkuje prostora“.
“U oba roda” je treća njegova knjiga poezije, objavljena decembra 2014. u izdanju Opće biblioteke iz Zenice.
„Dva lica jednine“ je četvrta knjiga poezije, u izdanju „Planjax“-a iz 2018. koja je prethodno bila podržana sredstvima Fondacije za izdavaštvo BiH. Petu knjigu poezije „Zarez, sam“ objavio je u izdanju Gradske biblioteke iz Zenice 2019. godine – a tokom 2020. trebalo bi da bude objavljen i novi pripremljeni pjesnički rukopis, šesti po redu.
O njegovoj poeziji i esejistici pisali su uglavnom kraće kritičke prikaze, osvrte i recenzije: Željko Ivanković, Tvrtko Kulenović, Milan Garić, Dragan Jovanović Danilov, Almir Zalihić, Aneta Benac Krstić, Selim Arnaut, Nenad Radanović, Đorđe Krajišnik, Elis Bektaš, Mujo Musagić, Nedžad Fejzić, Bojan Bogdanović.
Stihovi i kritičke studije prevođeni su mu na njemački, slovenski i makedonski jezik.
Željko Grahovac
________________
NIŠTA BEZ RUKU
Nisam dirao to koljeno
Nisam ga čak ni rekao:
Koleno sjajnije od laži.
Nisam u ruci držao Šar,
Zemlju k’o loptu, dinju
Glavu Protivnika. Pa ni
Težinu Dana; zauzdanu
Samo dlanom I Prstima
Od kamena se učim postojanju
Od ptica prolaznosti i odSunca
Istini i Ne mogu reći da mi baš
Ide taj nauk. A od sebe učim to
Što je suprotnost: svemu ovom
I zato sve pažljivije osluškujem
I sve dublje zagledam utô Ništa
Da mi ruke ne bi Opetpromakle
ARS POETICA, ANAMNEZA
sve ono što se ne može čuti
o tome se mora ćutati jer
kad ćutiš u nečujnosti
tada je osluškuješ
tada i tako jesi
na uzvisini gore ukoso počinje tišina
i tišina nije kad se ništa ne čuje
tišina je kada se čuje šum
npr. vjetra u krošnji
i kapilarnog tlaka u ušima
tako šumi i prašina koja se sliježe
nakon što se duboko u tebi srušio svijet
nakon što je u zrak dignut i eksplodiran jezik
koji je služio da se međusobno ne bismo razumjeli
tu stoji starostavni tvrdokorni hrast
spram kojeg započinje posvećenje u jeziku
započinje tvoja služba Riječi koja je bila u početku
I bješe u Boga a svakako nije bila ova niti ona riječ
Kao stanje to se zove zanijemjelost
Ako se takvo šta uopšte može zvati
Kao što se svjetlost ne može vidjeti
Osim kada je nedohvatnoPredaleko
Ili kao što ne postoji Onaj Koji Jest
to se ustvari zove Sama preostalost
a očituje se i kao talasna emisija kuda god
to je početak svemira gledano s ove ovamo strane
Praznina se sastoji iz odsustva čestica I protežnosti talasa
nije Janus sa dva lica nego mu je odraz otraga na potiljku
što radar ili sonar otkriju na nebu ili u vodi oni to ne vide
to se i ne vidi nit se može vidjeti ali se može konstatovati
kad se Praznina odazove odbijajući talase unatrag
zanijemjelost u pjesniku postane umuklost
bilo Ničeg udari po prvi put unutra
i tako pokrene srce pjesme
tako te Riječ kazuje
I tako mûk zapijevâ
Pjesma traje kroza tê otkucaje
I ne prestaje dahom što je pije
pjesnik svaki put iznova umre
a rodi se rjeđe i nikada iznova
BLUES OF ALL
Stopala su u paru
Kao i krila uostalom
Način je morao biti prije
Svih priloga za način
Vrijeme Prije svih
Priloga za vrijeme
Takođe
Odgovori prije svih pitanja
Pitanjem se mjeri udaljenost
Istina bude kad si toliko blizu
Odgovora da vidiš sve kroza nj
To jest kada ne vidiš ništa
Do to što si Već vidio
Riječce su ono zadnje
Kad se to ništa ne može više izreći:
Zaista zaista vam kažem…
Stopala su u paru
Iako Svemir ima 11 dimenzija
Po najnovijim saznanjima
Iako taj Blues of All niko još nije čuo
(Da li je bolje Blues of Everything)
Bar znamo da su strune tu negdje
Ako je već sve to što postoji
Samo njihovo treperenje
I ako se sve uklapa
Uostalom što da ne
Bach je bio na vrhu
I prije svih top-lista
Stopala su u paru velim
Iako ne znam šta govorim
Iako se toliko toga zaboravi
Hrapavost mirisa gustiš svjetla
Ono kad je sve sad i ti si u svemu
A kad otvoriš svoj bâr bilo bi dobro
Brendirati koktel s tim nazivom
Imaš bar Sokrata za utjehu
Praokean su ispunjavali jedino glagoli
Glagolske imenice su preuzetnost
Ili pretencioznost bez temelja
Znam bar toliko da dišem
Stopala su u paru
Koliko god mi to nismo
I ako se budem prisjećao svega
U nekoj od 11 dimenzija
Počeću od tvojih stopala.
