Što je čovjek bez odjeće ili bolje što je čovjek bez nakita? Tek figura na slici prirode bez imena i prezimena. Od pamtivijeka čovjek želi sebe istaknuti, poslati poruku kad ga više ne bude budućim naraštajima tko je i kakav on bio, kakav je status imao i što je radio. Gdje se kretao i dokud je stigao. Goli čovjek u početku je imao samo prirodu koja ga je oblačila i kitila. Od smokvina lista i grana, preko koža ulovljenih životinja pa do za početak recimo kostiju medvjeda ili neke druge zvijeri, naknadno stručno oblikovanu kojom je ukrašavao tijelo zbog raznoraznih razloga jer treba se priznati da je i onda takav mali dodatak činio čovjeka istaknutijim u očima onoga drugog. Bio je to svojevrstan začin kao na primjer nekom jelu mirodija dodana da se poboljša ukus. Kitili su se oduvijek i žene i muškarci i u toj stvari nije bilo diskriminacije. Takav jedan nakit koji je započeo svoje putovanje kao lokalna legenda proširio se i danas je prerastao lokalne okvire. Njega kupuju, darivaju, ostavljaju kao uspomenu ili u nasljedstvo čak i ljudi koji nisu vezani rodom uz kraj odakle je potekao, ali eto svidjelo im se pa i oni sudjeluju u toj priči. Riječ je dakle o riječkom Morčiću, naušnici ili naušnicama, prstenu ili privjesku u obliku male glavice momčića Arapina crne glave i bijelog turbana.
No najprije legenda, a ona kaže kako se nekoć davno pojavio neprijatelj utjelovljeni u liku Turaka. Navalili na Grobničko polje nedaleko od Rijeke pa po narodnoj predaji dobili dobre batine, odnosno bili potučeni. Predaja spominje da su Turci spalili grad Grobnik, ali i na polju našli svoj nesretan usud. Branitelji kako to u legendama biva bili su sve samo ne izvježbani i dobro naoružani vojnici. Bili su to obični ljudi; sinovi i muževi, braća i očevi, zaručnici i drugi koji su mogli nositi oružje. Želja da se obrani zavičaj poticala je hrabrost i pouzdanje više nego samo jadno oružje. Ali i čudo se ne može samo od sebe dogoditi i njemu trebaju pričuvne snage pa tada stupaju na scenu i žene srčanih branitelja. One naravno nisu na bojištu nego u kući. Pa ipak njihova borba nije ništa manje vrjednija od one hrabrosti njihovih najmilijih. Žene pristupaju molitvama, zaklinjanjima, vradžbinama dragomu Bogu da potuče neprijatelja tako što će se na njega obrušiti kiša kamenja kao i u onoj priči o Sodomi i Gomori. I Bog usliši molitve svoje djece i okrene se na neprijatelja gorućim kamenom i sve ih potuče. Legenda nadalje pripovijeda kako su na polju nad kamenjem ostali samo bijeli turbani. Druga inačica legende spominje Mongole, no kraj je skoro identičan kao i u onom s Turcima.
Tako kaže legenda. Svejedno ti turbani i to lice zamijenjeno s crnim licima jer Turci priznat ćemo imaju bijelo, a Mongoli žuto, vremenom su kao simbol legendarne bitke postali nakit koji se darivao djevojkama, kćerima, suprugama pa i sinovima. Bio je to simbol i bračnog zavjeta i ljubavi i zaruka. Riječki morčić s ogrlicom ili naušnica dolazio je u dvije varijante. U jednoj onoj starijoj glava je bila umotana turbanom, dok u drugoj uokvirena perjanicom. Glavice od zlatnog kostura bivale su presvučene crnim emajlom na licu i vratu. Tri zlatne točkice na licu predstavljale su oči i usta. Nabori na turbanu odvojeni bili su odvojeni tankom crtom zlata. Prsa su ponekad bila presvučena tankim slojem bojanog emajla. Sama ideja izrade nakita i podrijetlo izrade je vjerojatno mletačko, prisutno u Veneciji od 18 st, da bi se kasnije proširilo i došlo u Rijeku. Zanimljivost je i ta da su u Rijeci morčiće nosili najprije muškarci i to samo na jednom uhu. Postoji i priča kako su tu povlasticu uživali ponajprije sinovi jedinci koji su se po tome razlikovali od ostalih obitelji s mnogo brojnijom djecom. Vremenom se običaj prenosi i na žene te nošenje prelazi lokalne granice. Nose ga i na otocima i u Istri (možda više u unutrašnjosti poluotoka) i Goranke i Ličanke, a nakit dospijeva čak i do Dalmacije i otoka Dalmacije.
Materijali od koji se izrađuje ovaj nakit jesu zlato i srebro. Majstori su upotrebljavali i bisere, te rubine, smaragde, almandine, briljante i druge drage kamenčiće. U izradi morčića posebno se ističu i boje. One imaju svoju simboliku pa tako je lice izvedeno u crnoj boji koja simbolizira pored stvaranja svemira i smrt i uništenje. S obzirom na to da je praznovjerni puk Turke iz ove legende smatrao neznabošcima i osvajačima ne treba se čuditi odabiru crne boje. Turban na morčiću je bijele boje. On je na kromatskoj ljestvici smješten na suprotan kraj od crne. To je u stvari ne-boja različite simbolike. Na kraju dolazi crvena boja, boja vatre i krvi. Ona simbolizira i snagu života, ali isto tako i pakla i uništenja. Na nakitu je njome obojena kalota kojom završava morčićev turban.
Morčić danas predstavlja i više nego nakit. Može se naći i kao ukras na pročeljima na vrhu ulaznih vrata nekih riječkih zgrada. Neko će u tom nakitu pronaći i talisman pa ga staviti u obliku prstena na ruku, ali prvenstveno morčić je danas prvenstveno originalni poklon kojeg možemo darovati u raznim prigodama.
