-Ne uzimaj ništa s Lorkuma, ni pero pauna, ni list ubrani.
To što je na otoku to pripada njemu,a ne drugom vlasniku –
Tako mi je pokojna none govorila. -To vam je djeco moja ukteti otok, oteto prokleto –
Dosadile meni te njene opomene i upitam je;
– None moja zašto tako pripovjedaš, uvjek istu batiš –
-Više ste veliki pa vam mogu pripovjediti tu tajnu otoka,
uklet otok djeco moja –
Kad je Dubrovnik gorio u 11 stoljeću, zavjetovali se Dubrovčani Sv.Benediktu u znak zahvalnosti što vatru zaustavi, da će sagraditi samostan na otoku Lokrumu, i predati ga benediktincima koji su bili i vlasnici otoka.
Zavijet ispunili.
Tu benediktinci napravili raj na zemlji.
No 1798 g, nakon što je otok kupilo nekoliko bogatih Dubrovčana, benediktinci su morali napustiti otok.
Prema predaji benetinkci su poslije poslijednje mise navukli kapuljače preko očiju, zapalili voštanice okrenuli ih naopako i tri puta obišli otok u povorci govoreći;
-Neka je proklet svaki koji pribavi Lokrum za osobno uživanje –
Prema pučkom vjerovanju kletva će nestati kad se cijeli vosak od voštanica skupi, što se te noći stvrdnio na tom tlu.
Zato ti tamo u noći sve odzvanja čudnim zvukovima i krikom pauna. Znate da tamo žive dvije familje kao čuvari otoka,
ma s generacije na generaciju uvijek su u zavadi.
Niko od straha i poštovanja nije prenočio na tom naljepšem otoku.
Zato vam none uvijek istu bati.
