Na bosim stopalima kamenom izrezbareni ožiljci.
Uspavali su te Marija.
Blijedi su obrazi sibirskih dodira usamljenih ramena u prolazu
s deficitom krugova.
Mislila si da je život krug?
Život je, Marija,
rastuća krizantema
na grobovima svih tvojih nestajanja.
Hod bosih nogu djetinjstva
po drači i kamenu,
nije dovoljan zavjet za gašenje mraka u praznim dupljama.
Skeleti smo Marija.
Vreće kože obješene na kostima.
Sjeti se Marija,
Izgledalo je lako posijati svjetlost
i obasjati sjene tračnica putujućih vlakova.
Bilo je lako biti Marija,
i gledati svijet očima djeteta.
Ponekad februarom.
Uspavali su te Marija,
Rane manje bole
ako ih anestetiraš iluzijom voljenja.
Rane manje bole kada zažmiriš
na mrak u zjenicama.
Uspavali su te Marija,
negdje na putanji linija izrezbarenih stopala,
do bijelih križeva
S imenima,
Svih mojih Marija.
Ljiljana Leona Zovko
15. 08. 2020.
“Sve moje Marije”
