PJESNIK U ZRCALU
Ljubo Stipić autor je jedne knjige, zbirke poezije pod naslovom Vapaji raskajanog srca. Moglo bi se reći kako je ova zbirka identitet njegova života pretočen u pjesmu. U pjesmi Zabluda reći će:
…
Očima srca sada gledam
Požudi tijela zavesti se ne dam
Zahvalu i zavjet vječni Bogu dajem
Ostatak života, Bože, ja ću da se kajem
……
Zapravo, Ljubo spoznaje samoga sebe i miri se s Bogom. Priznaje svoje nesavršenosti i postaje sve svjesniji njihove štetnosti za njega i one oko njega. Većina pjesama napisana je u prvom licu jednine, pa se može reći da je u većini pjesama lirski subjekt sam autor. Na neki način on se obračunava s jednim stilom života, a približava se Bogu kako bi skinuo dosadašnje ruho i ogrnuo se ruhom duhovnog mira. Vjera mu daje snagu kako bi se lakše nosio sa svim izazovima ovozemaljskoga proputovanja.
Svjestan je da i u svojim samoćama nije sam, uz njega je Bog. U pjesmi Samoća, između ostalog zapisa i ovo:
……
Samotni ljudi izliječit se mogu
Kada ranjenu dušu puste na slobodu
Tako da je daruju Bogu
A onda samoću potuku do nogu
…….
S puno emocija piše o djedu i djedovini. Ljubo je Hercegovac koji poštuje i ljubi svoje bližnje, kao i svako ljudsko biće, ali ponosan je i na svaki pedalj hercegovačke zemlje.
Za svoje pjesme kaže:
Moje su pjesme himna Bogu
Koje moje srce u nebesa šalje
Zapravo, od stanja naše duše ovisi koliko smo blizu ili daleko Bogu. Ljubo ne strahuje od križa nego u stihovima pjeva:
……
Ako se nekad uzoholim
Ako prestanem Tebe da volim
Daj mi moj križ da ti se vratim
Daj mi moj križ, pa neka se patim
…….
Sve na ovom svijetu postoji s razlogom pa i ova zbirka poezije. Ako se mene pita, puno je razloga zašto bi ovo duhovno stihovlje trebalo pročitati.
