Vjekoslav Vojo Radoičić ( Požega, 1030. – Rijeka, 2017.) hrvatski je slikar, scenograf i skulptor. Rijeka je godinu dana nakon njegove smrti, u namjeri da slavi njegovo stvaralaštvo, postavila izložbu njegovih radova na riječkom Korzu u sklopu manifestacije „Dani Voje Radoičića“. Bila je to lijepa, spontana izložba koja je slike ovog osebujnog umjetnika približila prolaznicima, a predstavljala je izvatke iz monografije „Radoičić:San“.
Živo se sjećam te izložbe. Panoi su odmah zadivili oko i razgalili srce, govorili slikom i riječima zabilježenima rukom autora. Tom prilikom sam zapisala:
„Iako sunce blješti, lovim slike fotoaparatom, jer me vesele, razgaljuju svojim bojama, svojom pričom, pa u okular ulaze i sjene prolaznika i čini mi se na trenutak da je slikar ovdje, da nije umro, da promatra svoje Korzo i da ga cijeli taj šušur ispunjava veseljem, energijom razigranog djeteta i životom.
Vjekoslav Vojo Radoičić, dobitnik mnogih nagrada i priznanja, nominiran za najveću nagradu za ilustraciju „Hans Christian Andersen“ nije rođeni Riječanin, ali je gradu dao veliki dio sebe. I ostao u njemu za vječnost. I sve je na slikama zabilježio: zgrade, ulice, malene brodice, koje je vidio sa svog prozora, ljude, njihov smijeh, njihovu pjesmu… Njegove slike imaju posebnu mangupsku draž, a rukopis djeteta, šarm koji osvaja.
Njegovi rozi optimistički oblaci zagrlili su grad. Sjena koja prekriva dio slike pripada čovjeku koji je na trenutak zastao napojiti se vedrinom kojom slika zrači, primiti nešto lijepo od umjetnika koji više ne kroči zemaljskom stazom.
Mljekarski trg u Rijeci ili kako autor kaže: “Tako to nekako otprilike izgleda.“
Slika koja šalje duhovitu poruku o ljubavi.
Na duhovit, jednostavan, iskren način obaviještava nas slikar da „hartera ne dela već fanj let“ – ugašena je riječka tvornica papira, a spominje i svoje kretanje po Trsatskim stubama. Brojao ih je. Mnogi ljudi imaju taj običaj. Razigrala se ulica. Prolaznici sa smiješkom nakrivljuju glavu izbačeni iz svoje perspektive. Povodim se za njima.
A nisu ga primili u slikarsku školu, jer su sva mjesta bila popunjena. Sada pozira mom okularu, dok sunce blješti i mislim da negdje iz neke druge dimenzije uživa u radosti prolaznika koju izaziva pogled na njegove slike.“
Zabilježila: Marija Juračić
