Niz prozorska okna lijeno se slijevaju kapi prvih jesenskih kiša. U nastojanju da postanu potok, sustižu jedna drugu, ulijevaju se, prelijevaju, pa slijevaju nizvodno.
Sjedim ondje, zanesena njihovom igrom.
I ove je godine došla naglo; iz sandala nas natjerala u gumene čizme. Prekonoći lagane bluzice zamijenila džemperima.
Ipak, jesen je posebna. Raskrili se u vatrometu boja; vrište smeđe, narančaste, žute, crvene…
Iste boje boje moju unutrašnjost. Pa plamte boje naranče, sunca u smiraju, čokoladnih uzdisaja. Jesen u meni poprima neobične oblike. I svaki ima svoje zašto i svoje zato.
Podižem pogled prema nebu. Priroda u svoj raskoši svoje mašte crta oblake u bojama… Sivkaste, sive pa gotovo crne. Jesen je sada navukla nešto ozbiljnije obličje. Namrgodila se i od bijesa počela drhtati, pa tresti drvećem s kojega bojažljivo opada lišće da bi, zaneseno plesom, u trenutku skoka s grane i sljubljivanja sa zemljom, napravilo pravi šareni tepih po kojemu, ne pazeći kako i zašto, staju crne, smeđe, žute, crvene čizmice i cipele.
Stani, jeseni!
Predahni!
Želim te dodirnuti, osjetiti, udahnuti…
Želim upiti sve tvoje mirise, zvukove, boje…
Psssst… Prizivam djevojčicu u sebi. Razgovaramo mislima….
…Poslušaj kako zanosnu melodiju pletu svojeglave kapi kiše dok tapkaju po mračnim siluetama na šumskom putu!
Pogledaj kako se oblaci guraju jedan ispred drugog i pokušavaju nebo staviti pod svoju kontrolu!
Osjeti kako ti šapće o onim davnim danima ispred, kada si, jedva vidljiva, ispod ogromne crvene kabanice i gumenih čizmica, kretala u svijet, od kuće prema školi! Nije bilo važno što si stanovala u istoj zgradi u kojoj je bila škola; što su te od školske učionice dijelila samo vrata i jedan sivo popločani hodnik.
Htjela si, poput sve djece iz sela, osjetiti dodire jeseni na svome licu, radosno promatrati kotrljanje kišnih kapi po svojoj kabanici, namjerno ciljati lokve na putu kojim se – gotovo cijelim jednim krugom trebalo obići oko tvoje kuće i stići na drugu stranu – tik do školskih vrata.
Svaka kišna avantura donosila ti je osmijeh na lice. Nekako si s tom upornom dosadnom kišom postajala prijateljica. Onako mala, skrivena ispod klobuka od kabanice, smijala bi se iz sveg glasa i pljeskala mokrim ručicama.
Prolazile su tako jeseni…
Dječje, školske, djevojačke, studentske, odrasle…
Svaka je imala svoje čari; svaka mirisala na neki trenutak sa stranica tvoga spomenara, čarolijom te vraćala u dane kada su ti jeseni bile prijateljice i radost…
————
Jeseni su tako pune nostalgije.
Uljuljuškaju te svojim mirisima, bojama i uspomenama, poglade po glavi kao baka svoje najdraže unuče u krilu, vrate u stvarnost pa podsjete na prolaznost.
Prolaze minuti, sati, dani, godine. Prolaze jeseni oko mene, u meni, oko nas. Svake su godine njihove boje drukčije. Svake godine imaju neko drugo značenje.
A priroda, poput nadobudnog slikara, uzima svoje goleme kistove i u jednom potezu, preko noći, donosi potpuno drukčiji pejzaž.
Po nebu sivi vuneni oblaci.
Na zemlji pačvork od lišća.
U šumi zaigrana jesen pleše tango s ogoljelim granama.
Skinula je namrgođen izraz lica i, gle, kao da mi namiguje. Kujemo našu zavjeru….
I svake godine tako ispočetka. S jeseni koja je, baš kao i mijena, vječna…
