moj novi ROMAN

 

Željko Sakić POTRAGA ZA DAVNO IZGUBLJENIM ZAVIČAJEM Sanijela Matković: Tajna dvanaestog oraha

Poštovane čitateljice i čitatelji, pred vama se nalazi roman ugledne širokobriješke književnice, pjesnikinje i dramatičarke, Sanijele Matković. Upravo se elementi gotovo svih spisateljskih formi kojima se autorica bavila na izravan ili neizravan način, mogu pronaći u njezinom kratkom romanu Tajna dvanaestog oraha.
Roman tvore dvije sastavnice koje su karakteristične za dosadašnji bogati opus Sanijele Matković: identitetska i religijska odrednica, koju objedinjuje fra DidakBuntić, ali i jezični kod, hercegovačka ikavica, koju autorica koristi kako bi kod svojih likova postigla cjelovitost i autentičnost, na koju se nadovezuje čvrsta narativna struktura.
Tematizirajući djelo fra DidakaBuntića (1871. – 1922.), koji je cijeli život posvetio služenju Bogu, bližnjima i hercegovačkom puku, autorica se usredotočuje na godine nezapamćene gladi u Hercegovini tijekom Prvoga svjetskog rata, kada je fra Didak, u Slavoniji i Srijemu, osigurao prihvat i smještaj za oko 17 000 glađu ugrožene hercegovačke djece.
Glavni likovi romana su dječak Lovre, koji je imao osam godina kad su ga uslijed gladi preselili iz Hercegovine u Slavoniju, te njegov sin Stanko, nasljednik velike očeve tvrtke u Zagrebu.
Iako je u književnom diskursu cijeli Lovrin život potanko opisan, roman započinje zbivanjima nakon Lovrinesmrti, kada on svome sinu Stanku ostavlja 99 posto tvrtke pod samo jednim uvjetom – da je rebrendira, a odabir oraha u toj uvjetovanosti nije nimalo slučajan pa se i fabula vraća u vrijeme Velikoga rata i simboliku stabla oraha iz Hercegovine te dvanaest oraha iz grotulje (ogrlice načinjene od plodova oraha).
Iako su migracije zadnjih stoljeća osobito jako pogađale Hercegovinu, tamošnji se puk, upravo čuvajući vlastiti identitet, uspio održati do današnjih dana. Paradoksalno, jedan od razloga velike gladi u Hercegovini 1917. i 1918. godine bilo je slanje muškaraca u Veliki rat umjesto u inozemstvo, otkud su tradicionalno pomagali svoje obitelji.
Tako i prigodom prve večere u Slavoniji mali Lovre već prenosi dio svoga hercegovačkoga identiteta u udomiteljsku obitelj:
– Ajde sad, polako u krevet.
– Zar nećemo pozdravit Gospu? U nas se to moli svaku večer, jutro i podne…
– Naravno, Lovre – zbunjeno će Mate.
– De, Anice, započni ti… U ime Oca i Sina i Duha Svetoga…

Sanijela Matković prepoznaje važnost očuvanja identiteta za opstanak, kroz turbulentnu i tešku povijest svoje Hercegovine.
Stoga ne čudi da se u jednom trenutku u romanu opisuje i donatorska večera Kluba Hercegovaca u Londonu, ne bi li se namaknula potrebna sredstva za otvaranje Muzeja fra DidakaBuntića u Hercegovini jer i on je dio toga identiteta.
Doživljaj bogate, žitorodne Slavonije koji mali Lovre duboko proživljava, naglašava i autorica pjesmom Putevi žita, posvećenom fra DidakuBuntiću, koja se kao cjelina uključuje u diskurs, pri čemu svakako postaje dio fabularnog ustrojstva, ali može funkcionirati i kao samostalna cjelina, jednako kao i ostale pjesme utisnute u poglavlja: Povratak u prošlost i Očeva uzdanica, koju oplemenjuje pjesma Prazna kuća, a na kraju romana – Pjesma o orahu stvara se u misaonom procesu Lovrina ispovjednog monologa, prigodom zadnjeg posjeta Hercegovini.
Od početka do kraja romana narativnu putanju možemo shvatiti kao potragu za davno izgubljenim zavičajem.
I kada piše roman, s određenim stupnjem samorefleksije, Sanijela Matković, logično, koristi poetski stil, koji je u ovoj priči i više negoli dobrodošao. Iako objavljuje posljednjih desetak godina, autorica piše već trideset godina, a njezino spisateljsko iskustvo primjetno je i zbog visoke semantičke razine pripovijedanja.
Pitanje koje mi se, čitajući roman, nametnulo – glasi: da je, kojim slučajem, tematiziran u alternativnoj povijesti kao žanru spekulativne fikcije, bi li fra Didak i danas uspio premjestiti 17 000 hercegovačke djece u Slavoniju, s obzirom na to u kakvom je stanju danas ta nekada bogata hrvatska žitnica, koja je pokazala veliku ljubav spram potrebite djece prije nešto više od sto godina?
Siguran sam da bi fra DidakBuntić i danas, kao što mu u svojoj pjesmi piše Sanijela Matković, uspio – …posijati Hercegovinu na polju slavonskom…
Nema sumnje da će ovaj suvremen i dinamičan roman, natopljen boli i ljubavlju, izazvati pozornost javnosti, kako one koja je dobro upoznata s književnim opusom Sanijele Matković, tako i novih poklonika te ljubitelja dobroga štiva.

U Rijeci 22. siječnja 2020. godine

Slijedeći post