Prolegomena za jedan književni životopis
Nevenka Nekić je, nesumnjivo danas jedna od najintrigantnijih ali i najiskrenijih književnih osobnosti u suvremenoj hrvatskoj literaturi. Rođena je u Zagrebu 1942. godine, u obitelji koja s majčine i očeve strane reprezentira hrvatskih etnički prostor, ali i prostor bivše Austro – Ugarske monarhije. Upravo ova vezanost uz pretke, kako bi suvremenici rekli, uz genetski kod, odredila je njezinu hrvatsku ali i europsku književnu poziciju.
(Na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu završila je grupu povijest i hrvatski jezik, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu povijest i bibliotekarstvo.
Službovala je kao profesor u Karlovcu, Zagrebu i nekim manjim mjestima u Hrvatskoj. Predavala je povijest, hrvatski jezik, povijest umjetnosti, tehniku znanstvenoga rada i grupu predmeta INDOK-sistemi. Od 1978. službovala je kao profesor u Klasičnoj gimnaziji i Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. Tu je umirovljena 2000. godine.
U književnosti se javila 1978. novelom Jedan dan maloga čovjeka i od toga vremena neprekidno surađuje u raznim časopisima kao što su: Forum, Obnovljeni život, Marulić, Svjetlo, Hrvatska revija, Fokus, Nastavni vjesnik, Hrvatska misao, Hrvatska obzorja, Nova Istra, Ognjište, Hrvatski književni list, More, Glas muzealaca, Lička revija, Hrvatsko slovo, Republika, Omanut, Klasje naših ravni, Đakovački vezovi, Hrvatski glasnik Kotor, Kolo, i drugi.
Da je kojim slučajem živ veliki A. G. Matoš Nevenka Nekić bi se smatrala njegovom učenicom. Ovako ju slobodno možemo smatrati sljedbenicom njegove državotvorne, europske, kršćanske i nadasve etičke orijentacije. U svojoj najnovijoj knjizi „Moja dva stoljeća“ Nevenka Nekić je na literarno dojmljiv ali i faktografski pouzdan način obznanila svoj životni put, utkavši ga u društvena, kulturna i politička zbivanja svoga naroda.
Potrebno je naglasiti kako je Nevenka Nekić po svome osnovnome pozivu prosvjetni djelatnik koja je prošla životnu stazu od seoske učiteljice pa do srednjoškolske profesorice nagrađene najvećom nagradom koju mogu dobiti kod nas prosvjetari a to je nagrada „Ivan Filipović“. Ona se u cijelosti na gotovo romantičan način dokazala u svojoj osnovnoj struci. Ali ono što Nevenku Nekić čini značajnom osobom i u kontekstu prosvjetnih djelatnika jest činjenica što pripada skupini slavnih hrvatskih učitelja koji su za života uspjeli stvoriti vlastito književno, znanstveno i umjetničko djelo. Tako je i naša slavljenica pored svakodnevnih prosvjetarskih briga i obveza uspjela napisati impozantan književni opus, jednako tako značajan televizijski opus, ali i slikarski. Sve ovo navedeno još više dolazi do izražaja ako znademo, a to je vidljivo iz njezinih memoara, kakav je životni put morala proći kao intelektualka rodoljubne orijentacije i kršćanske vjere. Živjela je na rubu političkog odstrjela sve do demokratskih promjena 1990. godine. Kroz to vrijeme pisala je književna djela ali ih nije uspijevala objaviti. Ono što je uspjela bilo je vezano poglavito uz hrvatsko književno društvo sv. Jeronima (danas sv. Ćirila i Metoda) i časopis „Marulić“. Cjelokupno razdoblje olovnih godina Nevenka Nekić je iskoristila za vlastito obrazovanje te intelektualno i književno usavršavanje. Zbog toga je prvo njezino samostalno književno djelo „Mala učiteljica iz Gorice“ zreo književni rad koji je pokazao bogatstvo izričaja, širinu poznavanja povijesti, ljepotu jezika kojim se služi i sklonost povezivanju povijesti i sadašnjosti s elementima literarne fikcije.
„I odjednom mi se više ne čini uzaludna moja tema o Mimici. Nosi u sebi toliko hrvatskoga mira i ljepote jednoga doba, zaustavlja naše skladne vrtove oko ljetnikovaca u cvatu, pušta kroz stare zastore svjetlost na bakreno posuđe i čipke, ispreplela se sa susretima nama dragih suvremenika(jer oni nisu mrtvi kad im riječi čitamo), miješala u vjetru mirise starina u sobama na kojima nam zavide ubojičke ruke što drže kosu smrti od Dalja do Dubrovnika. Ljudsko oko želi patinu prošlosti jer ona je svjedok mojeg vječnog. Prošli duhovi tragali su za još davnijim i sve se svodi na poniranje u prošlost. U njoj je zatvorena i sama ljepota koju ne mogu uništiti ni sve nakaze što su isplazile iz mračnih jazbina. I tako se vratim Mimici kao nekoj dragoj simbolici jedne sredine i vremena kojeg više nema.“
Nevenkin književni opus u grubo može se podijeliti u slijedeće tematske cjeline: na pjesnički dio, pripovjedački dio, na romane, drame, književne kritike i TV scenarije odnosno monografije o poznatim osobama, putopise i memoare. U drugu skupinu ulazile bi njezine likovne kritike i vlastita likovna ostvarenja. Treću skupinu činile bi polemike i književna djela s naglašenom polemičkom notom. Četvrtu skupinu čine književno povijesne teme i teme iz europske književne povijesti, a petu njezini povijesni i književno-povijesni eseji i rasprave. Do sada objavila dulje rasprave o banu Jelačiću, Eugenu Kvaterniku, Ruđeru Boškoviću, Josipu Jurju Strossmayeru, Eugenu Kumičiću, Imbri Tkalcu te slovačkim piscima i osobama povezanim uz Hrvatsku: leksikografu Ivanu Branislavu Zochu, Janu Janku Tomboru, Janu Vojtašaku, sv. Marku Križevčaninu, Andreju Hlinki, Jozefu CigeruHronskom, Milanu Rastislavu Štefaniku i drugima. Autorica sudjeluje kritičkim osvrtima u promicanju književnosti iseljenih Hrvata i bila je tajnica u Sekciji DHK za proučavanje književnosti u hrvatskom iseljeništvu (čileanska književnost, vojvođanski krug, gradišćanski književni krug).
Najvažnija djela
• Život i djelo dr. Antuna Bauera, Đakovo, 1992.
• Moja mala suputnica iz Pregrade: lirski zapisi, Matica hrvatska Pregrada, Pregrada, 1994.
• Ruđe iz Dubrovnika, NKG, Zagreb, 1995.
• Bračka kvadrifora, KS, Zagreb, 1995.
• Legende, kronike i zapisi, HDSP, Zagreb, 1997.
• Grad-zvijezda, Ogranak HPEU, Karlovac, 1998.
• Vukovarske elegije, HKD sv. Jeronima, Zagreb, 1999.
• Croatia petrea, (zbirka pjesama), Ogranak MH i drugi, Mostar, 2000.
• 13 strašnih priča i jedna groteska, Hrvatska kulturna zaklada, Zagreb, 2001.
• Uspomene iz Slovačke, M. Slovačka, Zagreb, 2002.
• Ispovid Marije Mijatove sestri Grgici, (drama), 2002.
• Poljubac antike, Naklada Bošković, Split, 2003.
• Anđeo tame, Ogranak Matice hrvatske Vukovar i Franjevački samostan Vukovar, Vukovar, 2004.
• Tajne sfere, Naklada Bošković, Split, 2004.
• Raosov zbornik, Imotski, 2005.
• Šetnja s carskom maskom: Splitu za 1700. obljetnicu, Naklada Bošković, Split, 2005.
• Hobotnica, Naklada Bošković, Split, 2006.
• Stotine godina visovačke samoće, Naklada Bošković, Split, 2007.
• Ruđer Bošković, Naklada Bošković, Split, 2008.
• Kardinalovo srce: roman o kardinalu Stepincu i stradanju hrvatskog naroda pod komunizmom, Verbum, Split, 2008.
• Hobotnica II, Naklada Bošković, Split, 2009.
• Burik: roman o svećeniku ubijenom u Domovinskom ratu, Udruga dr. Ante Starčević – Tovarnik, Tovarnik, 2009.
• Demon i Sveta Krv, Verbum, Split, 2009.
• Jean ili miris smrti, Udruga dr. Ante Starčević – Tovarnik, Tovarnik, 2012. (najčitaniji roman u Hrvatskoj rujna 2012. prema Hrvatskom knjižničarskom društvu)
• Moja dva stoljeća: memoari, Naklada Pavičić, Zagreb, 2017.
Nagrade
• 1998. državna nagrada Ivan Filipović za djelatnost na području odgoja i obrazovanja
• 2001.: posebna nagrada za Serra priču (DHK)
• 2002.: Raosova nagrada za monodramu
• 2003.: posebna nagrada za Serra priču
• 2005.: 1. nagrada za Serra priču
• 2007.: 2. nagrada na Pasionskim danima za roman Čudo u Središtu svijeta (Demon i Sveta Krv)
• 2007.: 2. nagrada Dubravko Horvatić za prozu, za priču Kajo moja
• 2010.: posebna pohvala prosudbenog suda za dodjelu nagrade Bili smo prvi kad je trebalo za knjigu Burik
• 2013. nagrada „Andrija Buvina“ za izniman doprinos kršćanskoj kulturi. Iste godine primila je nagradu Hrvatskoga žrtvoslovnoga društva za roman „Jean ili miris smrti“.
Pjesnički opus Nevenke Nekić nešto je manji od proznoga ali odlikuje se jednako snažnim kranjčevićevskim rodoljubnim patosom imatoševskom borbenošću i reagiranjem na aktualna društvena zbivanja. U ovome ciklusu prednjače pjesme posvećena Vukovaru.
Kuda ideš moj romaru
Prašnih nogu tužna lica
Idem u dalek Vukovar
Da nađem grob naš vrlo star
Zlatna su i crna slova
Što mi svijetle iz vjekova
Preko voda ilovače
Vuku srce preko drače
Kuda ideš moj romaru
Što je bilo nestalo je
Nema više moj romaru
Nema bazge koja cvate
Samo mrak na grobištima
Blato što se lijepi za te
Sive ptice zrakom plove
I ne znaju za strahote
Golubica s njima crna
Moj romaru iz dubina
Legende se već šire
Tako kažu
Da luta blagi lik jednoga Blage
Da je viđen ovoga babljega ljeta
U kasnim paučinama i tišinama
Na Trpinjskoj cesti
Stajao je obuzet ljepotom zalazećeg dana
Na rubu ceste
Čekao da istekne iz otrovne utrobe grada
Prokletstvo
Da večernji oblaci zastanu na vršcima
Novoga drveća koje tek niče
Tamo preko pruge
Kažu da mu vjetar s ravnice mrsi plavu kosu
Ponad visoka čela
On gleda svoje sinove i novu djecu
Proziran kao slutnja
U njemu je grad kao uspomena
Kao škrinja zavjetna
Puna svetih stvari
Vukovar grad mučenik i heroj obilježio je i značajan dio proznog opusa Nevenke Nekić. U tome gradu, u strašnom zločinu koji su izvršile JNA i srpske četničke paravojne postrojbe, stradalo je pet članova njezine obitelji i obitelji njezinoga supruga. Obzirom na vukovarsku epopeju bilo bi vrijeme i stručno pristupiti vukovarskom segmentu suvremene hrvatske književnosti. U njemu bi književno djelo Nevenke Nekić zauzimalo vidno mjesto. Osim navedenih pjesama tu su i njezini poznati romani „Jean ili okus smrti“ i roman „Burik“.
„Da bar netko puca, da dokrajči muke, ali ne, to prilaženje hangaru čini se dugo, vrijeme ima čudne dimenzije. Rastegne se minuta na sate, izgubi u sumornom snoviđenju, u rukama nadmoćnih poklisara smrti. Dan je siva sukrvava noć, mokrim ubojicama u očima plamte plamenovi svježe zapaljenih kuća, prolijeću crni krilati anđeli smrti, a preko očnih kapaka slijeva se Jeanu krv iz posjekotine na glavi. Ulazi u usta, slankasta i ljepljiva. …Na samim vratima ubijaju jednoga u bijeloj bolničkoj kuti. Jean to vidi kroz zavjesu sukrvice prije negoli ga ubace u hangar. Čovjek je pretvoren u krvavu hrpu zgrčenoga mesa.“
„Ako nađeš grob na zaboravljenu rubu srijemskoga polja, nedaleko Dunava, naći ćeš čarobni ključ jednoga sna. Otključaj ga i uđi u nj. Samo pjesnik i junak mogu od oranice stvoriti domovinu.“
Pisac ovih redaka daje naglasak na roman o mladome francuzu Nickolieru koji je kao dragovoljac hrvatskih obrambenih snaga mučenički ubijen u zloglasnoj vukovarskoj „Ovčari“. Ovim romanom Nevenka Nekić je ostvarila cilj koji je pred očima svakome ambicioznome književniku, a to je djelovati u vremenu i prostoru, dirnuti duše, uznemiriti tzv. dužnosnike, učiniti nešto da pobijedi dobro. Nevenka Nekić je nakon historiografske istrage otkrila identitet mladoga Francuza koji do tada uopće nije bio registriran u braniteljskim udrugama. Otkrila je i njegovu adresu, upoznala majku i brata, dovela ih u Hrvatsku, prinudila ispravljanje nepravde odnosno povratak mladića u registar branitelja, te motivirala tadašnjeg Predsjednika države da mladićeva majka dobije za sina posmrtno odličje i hrvatsku mirovinu. A onda se dešava nešto tipično za hrvatsku situaciju: kada je most u Vukovaru dobio ime po Jeanu Nickolieru, a potom i snimljen film o njemu, Nevenka Nekić ne samo da nije pozvana na svečanost, nego se njezino ime nije niti spomenulo – kao da je to učinila još uvijek neumrla neka čudna cenzorska tamna ruka. Ovakav odnos prema književnicima naša je stvarnost.
Ništa manje nije potresan, ali više paradigmatičan roman „Burik“
„Uvijek svečeri ožive u njemu stari događaji, osobito oni koji su vezani uz njegovu majku Katarinu koja sada u Strizivojni već sigurno spava. Svi oni još ližu rane od prošloga rata , ne samo u njegovu Neštinu, već i ovdje u Tovarniku, zna on, možda ne sve, ali zna dosta pa se moli s brevijarom u ruci. Proleti poneki anđeo i zanjiše osjetljivu zavjesu na prozoru, ispusti uzdah iz Ivanovih grudi i on se iznova, uvijek iznova sjeća jasnoga šapta: „Ne diši glasno!“ koliko je puta mater to ponovila onim putem od Bleiburga do Strizivojne! Kad su iskočili iz vlaka smrti na suprotnoj strani od naredbe, probijali su se kroz šumu i šikare. Zalegnu u jarugu i ona poklopi svojim rukama glave svojih sinova, Stjepana i Ivana, pa govori uvijek isto:“ Ne diši glasno!“ Ta se rečenica kao neki lišaj prilijepila uz njen lik , sumorna i mučna ostala godinama u ušima.“
„Poznavao je Bog i Ivu Burika, znao je da će svijetom proći dijeleći sudbinu svoga roda, biti usamljen i protjeran, razapinjan mukama i čežnjama, ugledati Gospodina i ljubiti ga. I to je to što prebiva u životu Ivana Burika“.
Nevenka Nekić u nekoliko svojih književnih djela kvalitetno je obradila fenomen zla koji postoji u ljudskom društvu, time, dakako, i među književnicima. Zli, ili Zlo, djeluje među književnicima, pomažući im u afirmaciji i stvarajući virtualne veličine od prosječnih autora, a cijena toga je prodana / predana duša. Nekićeva ga krsti odgovarajućim literarnim, čak poetskim (umjetničkim) imenom „Apolon“. Uopće, gledajući u cjelini, njezino književno djelo je oblik detektiranja (prepoznavanja) zla u hrvatskome društvu, a ono se manifestira na mnogo načina i prožima sve sfere hrvatskoga društva. Zbog toga je njezino pero analitičko, di9jagnostičko, ali i kritično, sve do granice oštre satire i djela s ključem.
„Vidiš“, zausti tiho Martin“čovjek se uvijek davio u prašumi povijesti, krv i snovi uvijek zajedno. Ali sva su bogatstva nestala, nestali su i njihovi vlasnici, nestali su i siromasi iz mojega romana, romari davnoga pohoda, ali ove zlatne zvijezde na svodu učinile su sav taj košmar povijesti i prazne zdjele gladnih ipak lakšim. Zjenice ove silne vjere u tih anđelaka drhte kao jedina nada-život je dar, on je iznad bezdanih ralja smrti. Sad kad smo prevalili podne svog života, treba misliti kako ćemo ući u novi san- treba početi učiti o besmrtnosti“.
Možda najpoznatije, ali svakako najčitanije djelo gospođe Nekić je romansirani životopis blaženoga Alojzija Stepinca objavljen u pet izdanja pod naslovom „Susret u Emausu“ (prvo je izdanje objavljeno pod tim imenom, a ostala pod naslovom Kardinalovo srce). I ovo djelo, premda je riječ o romanu potaknutom životom velikog hrvatskoga kardinala, imalo je i svoje snažne izvan-književne impulse. Nevenka Nekić je na temelju povijesnih vrela minuciozno obradila kardinalov život, ali prije svega zločin (zločine i zlodjela) koji su komunisti nad njim učinili. Učinila je to snažno i uvjerljivo i time razbila postkomunističku propagandu u koju su bili uključeni i mnogi sudionici onih vremena, tvrdeći kako je blaženik umro prirodnom smrću, a odnos prema njemu je bio. Usuđujem se pretpostaviti kako je ovaj roman utjecao i na Nevenkinknjiževni život, odnosno nakon uspjeha koji je postigao, autorica je na stavljena crnu listu moćnih političkih snaga u hrvatskoj kulturi i nakladništvu, s čime se suočava do danas. Nije riječ o nekoj uroti već o ideološkom, pa i stranačko-političkom razvrstavanju autora, kada se prema tome kvalificiraju i njihova djela. U prvome planu su autori krležijanskogsazvijezđa, zatim „regijonci“, a onda na red dolaze ostali. Koš uvijek kod naših vodećih faktotuma postoji, kao uvjetovani refleks naslijeđen iz komunizma, podjela na „napredne“ i „reakcionarne – nazadnjačke“ pisce. “Napredni“ su tzv. ljevičari krležijanskog tipa, kozmopoliti pod firmom europejstva, anarhisti, razaratelji svih nacionalnih i vjerskih svetinja i tradicije, protuhrvatska pera u mnogim oblicima, sljedbenici Đure Vilovića i Viktora Novaka. „Nazadnjaci“ se razvrstavaju u „klerikalce“ – „nacional-klerikalce“ (autori koji pišu u duhu kršćanskog nadahnuća), „ognjištare“ (autori koji u prvi plan stavljaju rodoljublje, domoljublje, tradiciju, obitelj i brak), emigrantske pisce, zavičajnike-provincijalce i pisce koji pišu na narječjima. Prvi su otvorene TV stanice, izdavačke kuće, financijski stimulansi, antologije, književno-povijesni udžbenici, sva promičbena usluga, druge („ognjištare) se podnosi i tu i tamo pripušta u javnost kako bi poslužili kao smokvin list.Jedan od školničkih primjera ove loše i štetne prakse je upravo Nevenka Nekić. Nakon romana „Kardinalovo srce“ njoj su se vrata službene, da ne kažem državne, javnostiodjednom zatvorila. To ide tako daleko da ova velika književnica svoja djela u posljednje vrijeme mora objavljivati na vlastiti trošak, ili uz pomoć sponzora, dok Ministri potiču i financiraju beznačajne rukopise, ili rukopise protuhrvatskoga karaktera. Možemo se složiti s njezinim svjetonazorom, ili ne složiti, ali joj nitko ne može zanijekati literarno umijeće. U jednome od svojih djela Nevenka je, kako bi pokazala carevo novo ruho, priložila i faksimil službene odbijenice Ministarstva kulture. To nije bilo davno. Ministar je pripadao tzv. „desno-centrističkoj“ političkoj opciji. Navedeni faksimil je doista povijesni dokument zbog kojega se trebamo stidjeti, ali koji pokazuje protu-književnu poziciju ljudi koji su upravo zaduženi i plaćeni za boljitak hrvatske knjige. Selekcija prema političkoj podobnosti, ili kako danas kažu, političkoj korektnosti autora, je oblik političkog progona i gušenja slobode književnog djelovanja. A sve u finim rukavicama demokracije. Taj ružni i sramotni dokument baca svjetlo na sve naše antologije, povijesti hrvatske književnosti, leksikone, etc. osvjetljavajući ih kao virtualna djela, slagana selektivno, bez objektivnog pristupa umjetničkoj razini. Potreban će biti novi Duško Bilandžić pa da ponovi priču o znanstvenome smeću.
Navodim ulomak iz romana „Kardinalovo srce“:
„Zgrabile su nečije ruke posudu sa srcem i ponijele natrag na Šalatu. Već je bila pripremljena peć u kojoj su izgorjeli i drugi organi razuđena tijela.
Otvorili su vrata na užarenoj peći i bacili u plamen crveno srce. Dvojica su stražara pred vratima peći; oni paze da sve do kraja nestane. Pripalili su cigarete na vatri i cerekali se: „Kažu da je svetac, a vidiš kako gori!“ Gorjelo je srce u rumenu plamenu i polako se stapalo s njime, nalikovala na ona srca koja na starim oltarnim slikama Isus pokazuje otvorivši svoj plašt, a dolje piše:“ Ovo je srce patilo za vas…“ Ne boli ga više ništa, ono se saželo u samu blistavu svjetlost plamena koji pročišćava, plamena koji tutnji u peći, nadglasava grube riječi stražara, kao što se to davno dogodilo na brdu Lubanji kad su Isusove riječi nadglasale svu onu masu.
Stepinčev posljednji i najveći sjaj i apoteoza je upravo taj plamen što je progutao srce u mrklini noći, srce pretvoreno u bezbroj iskrica, rasuto diljem cijele jedne izmučene zemlje, kao zvjezdani plašt nad truplima, razvalinama i okrutnošću.“
Za pisca ovih redaka vrlo je značajan i književno-kritičarski i književno-povijesni opus ove autorice. Nevenka Nekić je književni znalac, pa čak se može govoriti o eruditi. To se osjeća u njezinoj književnoj kritici kao i u njezinim književnim djelima. Donosim kao primjer ulomak iz prikaza zbirke pjesama židovskog pjesnika NatanaAltermanna:
„…Ono što Unamuno naziva “tragičnim osjećanjem života“ doći će do punog izražaja u Altermanovim pjesmama, ispisanim i izgovorenim na ivritu, tom reformiranom a ipak prastarom jeziku kojega je on oplemenio svojom gordom tragikom, ulaskom u plač jednoga naroda kao cionist, nacionalist u najpozitivnijem smislu riječi. Njegov eklatantni stil i jednostavnost unijeli su u pjesništvo ivrita razgovornu jasnoću, dostupnost tekstovlja i onima bez visoke naobrazbe. Tu ne prevladava cerebralna intelektualna depersonalizacija, nego se obraćanje javnosti dovodi do potpune antihermetivnosti. Sve što piše- nije apstraktni solilokvij alogičnoga mudroga roba moderniteta, već arabeska u kojoj se nalazi sva tragika i ljepota života cijeloga naroda, od maloga djeteta do prašine predaka koju nosi na stopama.“
Nevenka Nekić se uspješno iskazala kao autorica TV emisija s kulturološkim sadržajima i pisac scenarija. U televizijskim scenarijama i emisijama koje je sama vodila, ona je najširoj javnosti predstavila velike žene i velike osobe iz hrvatske povijesti. Sve su te emisije vjerodostojne i utemeljene na povijesnoj građi. Stoga je neshvatljivo zbog čega su stavljene u bunker i više se ne prikazuju. I to traje i sada, dakle 2020. godine! Neshvatljivo, ali istinito!
„Ovaj akvarel dječaka u seoskoj izbici, naslikan nešto kasnije 1900. godine, možda je nešto najljepše u akvarelistici hrvatskoga slikarstva. Sva tjeskoba njene duše i slutnja neke praznine koja ju čeka, sva suosjećajnost s tim likovima u mliječnosivom svjetlu koje dopire kroz mali prozorčić, pa i sva bijeda našega sela u kojoj ima i nevinosti i pobožnosti, sažeta je u tom nevelikom akvarelu, kojega je, kao i ostale, možda najbolje shvatio Matko Peić. Bez detalja, sumarno, a toliko jasno u svojoj lirskoj tišini nitko se nije izrazio kao Slava Raškaj u toj odi seoskim mališanima. Ona je slikala i druge prizore: more, planine, nepoznate krajeve, ali snagu onih lopoča kao blistavu energiju ljubavi i sumrak ove skučene seoske sobice, nikada više i nikada na taj način.“ ( Slava Raškaj)
Među životopisima velikih ličnosti iz naše povijesti ističe se ona o Ruđeru Boškoviću i njegovoj sestri Anici, ali i o Jeleni Zrinskoj. U svojoj knjizi o Slovačkoj ovaj herojski lik ne samo mađarske, već i naše hrvatske i europske povijesti predstavljen je javnosti na literaran ali povijesno utemeljen način. Pokazalo se kako gospođa Nekić ima izuzetan senzibilitet i historiografski nerv za ovakva povijesna istraživanja, a potom umijeće dobivenih rezultata utkati u književni rukopis.
„Imala je moja gospa Jelena već četrdeset i jednu godinu, ali je još uvijek izgledala kao djevojka. Omršavjela, vitka, tamna, jednostavno odjevena, izazivala je poštovanje. Odredila je da joj osedlaju konja u bojnu opremu. Radić i Absalom kleknuli su pred nju i molili da to ne čini. Ta tko će povjerovati da jedna žena jaše na čelu svoje muške vojske bez prisile… Gledala ih je obojicu i bez riječi pružila ruku da se dignu. Stegnula im je desnice, pogledom zahvalila bez ijedne riječi, opasala svoju haljinu po vojnički, popela se na konja po muški, i pogladila mu sapi. Dobri konj, njen dugonogi tamni Arapin, zarzao je osjetivši poznatu ruku, spreman da ju ponese u čuva kao i u lovu….Kad su Caraffini vojnici ugledali Jelenu na konju kako juri kao oluja, mislili su da je priviđenje. Bježali su u nekom poganskom strahu, križali se, vikali, i njihova se dreka miješala s graktanjem gavranova, pucnjima s obje strane, lavežom pasa, rzanjem konja, udarcima kopita…Sedam puta je ovako na čelu svoje vojske izjahivala i oružjem branila Munkač. Kao da je dražila sudbinu…“(Jelena Zrinska)
Likovnu esejistiku Nevenke Nekić ću spomenuti i predstaviti ulomkom iz jednoga od objavljenih eseja:
„Bogatstvo i raskoš vilinskog pejzaža složena ljudskom rukom, usred tutnjavine grada, zatvara se u fotosima Nikole Piasevolija u bezvučne, spokojne za budućnost zabilježene trenutke kad se možda neke generacije samo takvim putem budu mogle sjećati nekadašnjega lica zemlje. To smo već doživjeli. One čudesne vrijesove na obalama našega hrvatskoga mora što ih je zabilježila ruka u trenutku plaineairea jednoga Crnčića ili Medovića, odnijelo je betonsko vrijeme i gusto naseljene zagušljive kućerine…“
U svoji knjigama Nevenka Nekić, ako želimo analizirati njihovu strukturu, stvorila je autonoman ili osoban književni rukopis. Mogli bi ga staviti u postmodernistički kontekst jer povezuje prošlost i sadašnjost, historiografski govor s poetskim, istraživalački govor s pjesničkom slobodom, jer se vješto služi imaginacijom pa i nadrealističkim slikama poput Mihaila Bulgakova. Ova cjelina zahtijevala bi posebnu elaboraciju za koju nam nedostaje prostora. Posebno bih naglasio kao vrijednost njezin matoševski pristup književnosti: da bi bili Europljani moramo najprije biti Hrvati, znati svoju povijest osjećati se dijelom svoga naroda. U Nevenki Nekić žive ne samo njezini biološki predci (a oni dolaze iz više naroda bivše KuK Monarhije), nego i svi velikani naše nacionalne prošlosti. Ona s jednakom ljubavlju piše o posljednjoj hrvatskoj kraljici Jeleni, hrvatskoj grofici i mađarskoj generalici Jeleni Zrinskoj, kao i o svojoj baki, ili o majci Marije Peakić Mikuljan u romanu Jaka.
„Gdje li si , moj Stipane, evo te čeka moja ruka ispružena preko tvojega jastuka, čeka te vrelina mojega tijela. Hoće li ikada više postojati obećana dobrota života, oni bezazleni dani rada i ljubavnoga dodira, moje raspletene kose na tvojim grudima, sva sam u mreži straha i čežnje, silnoga jada kako ćeš se spasiti i kamo ćemo se sakriti.
Onda molim molitve za žive i mrtve. Spavam teškim snom u kojem se uvijek javlja nešto mutno i zamršeno, gubim lica i pokušavam moliti u snu, ali mi netko ne da. Tko mi to ne da? Poput kamene gromade nešto tamno i golemo sjeda mi na prsa, pritišće, prijeti. Budim se u strahu i njišem kolijevku. Tu diše moja mala Marija, nevini anđeo koji me čuva kao da sam i sama malena i bezgrješna. Poslije jedva zaspim hladnim čelom nauzgor.“
Na kraju ove prolegomene za jedno bogato i raznoliko životno djelo, neka nam je dozvoljeno upozoriti na neveliku knjigu „Stotine godina visovačke samoće“, ispunjenu lirikom, nježnošću i vjerom u Boga i Domovinu:
„U Knjizi, kad je otvorih, piše:“ Dragi Bože i Gospe Visovačka, fala ti što oni zlotvori nisu ode zagazili i uništili.“ Divnoga li pravopisa! Podsjetio me na onaj koji je od 1971.-1991. stajao na gustirni u Pridragi.“Živilarvacka mila primila!“
Osluškujem kako slova najljepšega pravopisa šume u valićima rijeke Krke koja istječe iz prijestolja na kojem sjedi obrastao u vrijes Anđeo života. Oko njega stoje momci , onakvi kakvi su napustili svoje matere i očeve i krenuli ususret toj sanjanoj RVACKOJ. Kraj mene stoji Josip Arnerić i šuti, tih je kao lišaj koji čuva kamenje uz obalu Krke, mirišu nam bijele vode Roškoga slapa i crveni vezovi natopljeni bosiljkom na djevojačkim grudima stasitih mladica koje plove Gospi ususret. „One su nada“, kaže mi bezglasno Josip.“I njihova djeca“, odgovaram mu.“
U svim djelima Nevenke Nekić prisutne su enciklopedičnost, oslonjenost na hrvatsku, ali i na europsku književnu baštinu, od antike do danas, te aktualizacija povijesne problematike kroz naš povijesni usud.
Knjiga Poljubac antike Nevenke Nekić primjer je uspješnog literarnog povezivanja antičkih vrijednosti s našom etnogenezom i pokazivanja kako ovaj narod u svojoj uljudbi baštini i pretke koji su živjeli prije nego što je on kročio u svoju današnju domovinu.
Oporuka iz Zmajeve špilje (odlomak)
„A kad sam legao na svoj gunj u tami i pomislio da sam sve to sanjao, objasni mi se viđenje: dogodit će se jednom da ovo mjesto bude zaboravljeno, da ne bude putokaza, da sve bude razbijeno, čak i lice na istaku iz gustirne kojem sam otvorio usta da lije vodu; vidio sam jasno pustu špilju, sablasnu tišinu koja zamire u tamnim gustirnama, paukove i škorpione na našim ležajima, hladni i razvijani pepeo s ognjišta, razbijeni oltar u kapeli Presvijetle, smrskana lica na mojim rukotvorinama, korov koji se penje i zarobljava staze i sjedala uz kamene grobove nas braće glagoljaša, divlji korov koji raste sve od mora i Murvica preko Stipančića do naše špilje, kao otrov u duši sve prekriva, a nas više nema da ga očistimo. ….Moraš poslati Dobri nekog putnika namjernika u ovu našu pustinju. Možda i kroz stotinu ili više godina on će doći, dotaknut će rukom moju ruku, moju muku i ljubav u ovom kamenu. I tako ću i ja kroz Tebe živjeti u njemu…“
Nevenka Nekić je prešućena nacionalna veličina, baš kao i Anka Petričević, Anđelko Vuletić i mnogi drugi. Za sada nije na vidiku promjena u hrvatskom književnome kanonu,
Đuro Vidmarović
Predsjednik Društva hrvatskih književnika
