Did se dogovori puno prije s čovjekom koji iznajmljuje po kućama, još dok se šljive kupe i bacaju u kom. Ne volim kupit šljive jer se na njih skupljaju ose. Od šljiva koje beremo baba pravi pekmez u ljetnoj kuhinji. Ne smijem blizu jer kad počne frcat može opeć.
Kazan su ljudi donijeli ujutro i postavili u šupi tako da mu dimnjak kroz prozor ide van. Drva smo već ispilili ja i did. Na kozliću. Pilu moraš držat ravno jer inače zapne i ne hvata. Onda ih je did iscijepao i složili smo ih uz zid od šupe. Volim kad vatra počne pucketat pod kazanom i kad svi didovi posjedaju okolo po šamlicama da malo prigrizu i liznu prošlogodišnje iz čokanjčića. Pa onda počnu pričat koje je godine šljiva najviše rodila i tko je imao najbolju rakiju, kakva će ove godine bit zima i kako će košnice preživit, hoće li ih se morat vuć u šupu da se pčele ne smrznu. Sad sve manje pričaju a više gledaju pipac iz kojeg treba kliznut rakija. Ta prva baš i nije dobra pa treba svako malo probat da znaju kad je krenula prava. Stavljaju čokanjčiće pod pipac da se malo napune, onda mirišu, mašu glavom, pa probavaju. I tako stalno.
Kad poteče prava onda treba prigrist da se presječe, kažu. Ne znam što sijeku kad je baba već zaklala dva pileta i izvadila im drob i sve to. Onda ih onako s perjem oblijepe blatom koje se zove ilovača i stave u vatru ispod kazana da se peče u tom blatu. Ne znam kako znaju kad je pečeno, valjda jer se blato pretvorilo u ciglu. Izvade to iz vatre i sjekirom razbiju. Perje i koža ostane zaljepljena u cigli a pile žuto ko dukat. Sad malo liznu iz čokanjčića i kuckaju se za sreću novoj. Nosevi su im već jako ljubičasti. Baba cijelo vrijeme neće ni primirisat već nešto stalno vršlja, na tavanu sprema u kutije od cipela bazgu, kamilicu i glogov cvijet što se gore sušilo. Rakija curi jako polako pa mi već postane dosadno pa odem pomoć babi. Ona neće ni čut za njih nalizane uz kazan, kaže. Možda mi večeras opet priča o vilama i vilenjacima. Volim vile i vilenjake. I čaj od bazge.
