Poezija pisana oštricom žileta
Autora poput Melika Popović prvi puta sam imala priliku čitati i moram priznati, napisati osvrt za ovu zbirku čiji naslov već zove na pažljivo iščitavanje, bio je pravi izazov.
Secirati ovakve misli i zapise, a bez da to pretvorim u duboko psihološko razmatranje, zadatak je za koji sam imala dojam kako mu nisam dorasla.
Nakon pročitanih na tisuće pjesama i stotine zbirki pjesama, mislila sam da me malo toga može iznenaditi.
Potpuno navikla na sve vrste ljubavne poezije ostala sam zatečena britkošću, odrješitošću, pa čak i u nekim trenutcima i hladnoćom napisanog.
Autorica u nekim trenutcima djeluje kao da se odvaja od svih emocija u trenutku stvaranja, štoviše imala sam osjećaj na trenutke kao da joj pjesma služi kao oružje kojim vraća nanesenu joj bol.
* * *
Pažljivo čitajući par puta iznova zbirku Melika Popović, iz oštrice žileta kojim sam imala osjećaj da piše, proviruju meka pera koja kao da su se otela kontroli i ispisala skoro neprimjetno, nježnost.
Te kratke, ali beskrajno sadržajne pjesme prelaze tako u neku dimenziju stvarajući potpuno drugačiju sliku iste pjesme.
* * *
Zbirka podjeljena u 4, nazvala bi ih ciklusa, čitanjem svakog od njih prodire sve dublje u um čitatelja i ne ostavlja prostor za površan pristup. Melika kao da upotrebljava obrnutu metaforu i uvlači nas u svoj svijet i život tražeći način kako da pošalje poruku bez da je svjesno napiše, tjerajući nas zapravo na razmišljanje.
* * *
Književno umjetnički stil koji je autorica, mogu slobodno reći stvorila svojim stilom pisanja, čini je jedinstvenom na našim prostorima. Ona je pjesnikinja koja je stvorila vlastiti jezik ljubavi vješto preplićući bijes, nježnost, ljubav i oprost.
* * *
Potpuno autentična, Melika se odmaknula daleko od tradicionalne poezije i tako stvorila sjajnu književnu cjelinu.
Nakon čitanja ovog po meni doista vrhunskog djela, mogu reći kako su njezina osobna iskustva pretočena u stih rodila u meni potpuno nove osjećaje, kako intimne tako i književne prirode.
Cijela zbirka ostavlja puno prostora za naknadne emocije i svakako je ne bih preporučila kao djelo koje ćete čitati jednom i odložiti na policu, dapače, namijenila bih je ozbiljnom zaljubljeniku u poeziju koji će je koristiti kao svojevrsnu mapu do novih spoznaja, jer taman kad je pročitate do kraja shvatite da kraj ove zbirke ne postoji i krećete g tražiti od početka.
* * *
“MOJ SI SPAS,
ZA POČETAK I KRAJ.”
Laura Klapa
1.
* * *
Već neko vrijeme,
govoriš mi da ideš kući.
Pa kako je to moguće
ako znaš da nemaš
kuće ni kućišta.
Možda imaš dom,
ali samo u svojoj glavi;
možda ideš tamo,
ali samo prenoćiti.
Možda si se negdje
jednom smjestio,
a onda odlučio
pohrvatio se sa Svijetom,
jer si jednog jutra
ugledavši se u ogledalu
pomislio, gle kako sam jak!
I nije ti na pamet palo,
koliko ogledalo može lagati.
Idi kući,
makar u mislima svojim.
Bit će ti toplo
i ne zaboravi usput se odmoriti.
2.
* * *
Na pomolu iscjeljenja
tek stidljivi je odsjaj
zrake ponirućeg sunca,
goruće nade…
Čekam brecaj
sa zvonolikog jarbola
Gospe od zdravlja
na pramcu od grad,
izmoljen u zadnji čas.
Uzbibao se zrak
zvonjavom
milovanje tišine…
3.
* * *
Ako nestaneš iznenada,
izgubiti ću ravnotežu
i slomit će me ta spoznaja.
Preplaviti će me mučnina,
kao kad nam je vjetar
nemilosrdno
puhao u leđa,
a mi jedno drugog pridržavali
tražeći zaklon,
prije no što okrene smjer
i ne zaledi nam put,
dok još osjećamo
tlo pod nogama.
Reci mi,
prije no što
hladnoća nas slomi,
da hladno ti je.
2 Attachments
