Svi su zanosi isti
Vesni Parun
Otkinula si samoću kao list
ubrani s mog stabla života
i plašljive sjene mog kolebanja
radosnim svjetlom si ugasila.
Mi možemo skupa letjeti
iako nam krila ne rastu istom brzinom
uvjerila si me osmjehom u očima
i rukom što dohvata kraaz svemira.
Ti i ja dva cvijeta nedohvatna
Čistoću srca poklonišmo zvijezdama
Obećah, dok se vrtila naša usamljena planeta
Voljet’ ću te do kraja svijeta.
Dok svako jutro novu travku budi
predaju nikad život ne krasi
močvarni dani napustiše moje grudi
ja shvatih, bez ljubavi mi smo samo siromasi.
Blistava kao anđeo u noći
dok se dan se tvojim imenom budi
hladnu i nemirnu rijeku,
što se iza brda skrivala,
zanosnim obalama svojim
ti si ugrijala i smirila.
I sve dok šapat noći
grli izgubljena polja
uz grmljavinu mogu padati kiše,
a dani biti bez svjetla,
mutni i bez toplote ljeta,
ti ćeš biti žena
vrijedna mog leta.
Zoran Sova
Las Vegas 25. listopada 2020
