Uvažavajući činjenicu kako je kratki život fra Didaka Buntića (Paoča kod Čitluka, 9. listopada 1871. – Čitluk, 3. veljače 1922.) protekao na prostoru turbulentnog i zamršenog pretakanja triju društveno-političkih epoha i vladavina (otomanska vladavina, austrougarska vladavina i vladavine kraljevine Jugoslavije), u uvodu svoga diplomskog rada o fra Didakovu prosvjetiteljsko-obrazovnom i političkom djelovanju na podneblju voljene mu Hercegovine istaknuo sam kako „sažeti veličinu osobe kakva je bio fra Didak i istu dovoljno dobro i precizno predočiti [čitatelju] čini se nemogućim pa nekada i neizvedivim“ zato što je „svako novo saznanje bilo poput kapi vode u dubokom morskom plavetnilu, jer je fra Didak, naprosto, uvijek nečim novim iznenađivao“. Analizirajući znanstvene i stručne radove, zabilješke i svjedočanstava brojnih autora i njegovih suvremenika vrlo lako se moći doći do ključne teze kako je fra Didak Buntić uistinu bio gromada prosvjetiteljskog duha.
Međutim, istraživati i pisati o fra Didaku zanemarivo je bez osvrta na njegov doprinos svome narodu kroz mojsijevsku akciju spašavanja uboge i napaćene hercegovačke sirotinje, koju je uslijed nemilih ratnih strahota i ispred smrti 1917. godine odveo u plodnu Slavoniju. Pri izvršenju spomenute akcije razvio je bogatu korespondenciju sa svim iole važnijim dužnosnicima svoga vremena što nas upućuje na zaključak kako je akcija spašavanja sirotinje bila i plod političke mudrosti i franjevačke osjetljivosti za probleme svoga naroda. Stoga ova akcija i nije mogla biti odvojena od njegova prosvjetiteljsko-obrazovnog i političkog rada.
(…)
Po podatcima većine povjesničara spašeno je najmanje 17.000 djece. S druge strane, pak, statistike Odbora za zaštitu ratom ugrožene djece u Republici Hrvatskoj navode podatak kako je zbrinuto 12.270 djece, dok fra Didakov suradnik fra Tomo Zubac tvrdi kako je fra Didakovim zalaganjem spašeno 19.000 djece. Već sljedeća godina bila je rodna i došlo je do kakvih-takvih uvjeta za povratak djece. Većina djece se vratila u jesen 1918., a ostatak 1919. godine. No, neki se i nisu vratili, što zbog smrti roditelja, što zbog želje da ostanu kod svojih dobročinitelja i traže svoj put boljoj budućnosti. Prema statistikama gore spomenutog Odbora na svoja hercegovačka ognjišta vratilo se 9451 dijete, dok je kod dobročinitelja ostalo 2819 djece. „Ja sam živ i to je moj govor o fra Didaku Buntiću,“ riječi su jednog od onih iz mase kržljavih živućih kostura koji je godine 1917. otet smrti. Slično ovako mogu jasno reći i svi ostali koji su spašeni od gladovanja i prerane smrti te nastanjeni po poljima rodne slavonske ravnice.
Sličnu priču donosi i novi roman Sanijele Matković, širokobriješke pjesnikinje, književnice i kulturne djelatnice, čiji su poetski i prozni uratci zastupljeni u međunarodnim antologijama, zbirkama i zbornicima. Kratki roman „Tajna dvanaestog oraha“, kojega smo predstavili na završetku 17. Didakovih dana u njegovoj rodnoj župi Gradnićima, priča je o fra Didakovu povijesnom pothvatu, a njezini glavni protagonisti su Lovro, koji je kao osmogodišnjak svoj rodni hercegovački kraj zamijenio slavonskom ravnicom, te njegov sin Stanko, prikazan u realnom vremenu, koji je naslijedio očevu vrlo uspješnu tvrtku i njegovo bogatstvo stečeno mukotrpnim radom – ab ovo. No, najzanimljive od svega, naslijedio je očevo duhovno bogatstvo, identitarni životni puls i, istine radi, kasno probuđenu strast prema Hercegovini. Najprije će, po očevoj ostavinskoj želji, rebrendirati svoju tvrtku na temu oraha, a onda i dati obnoviti starinu svoga oca kako bi zauvijek sačuvao sliku i uspomenu na svoga oca, njegovu obitelj i više od svega na orah od kojega je njegova baka za svojih dvanaestero djece istkala „tajnu dvanaestog oraha“.
(…)
Počašćen sam govoriti ovdje u staroj crkvi u Gradnićima tim više – govoreći iz osobnog uvjerenja – što i roman Sanijele Matković „Tajnu dvanaestog oraha“, pored svih javnih djelatnosti kojima se bavio ovaj hercegovački velikan, dodatno doprinosi legitimizaciji fra Didaka Buntića u čovjeka i javnog djelatnika koji je brojnim svojim dobrim djelima zauvijek zadužio svoju Hercegovinu. Ovakvi romani, ovakve priče i ovakvi događaji svaki put nas iznova pozivaju na izricanje mu zahvalnosti zbog svega učinjenoga u Hercegovini. I, zato, kako bi rekao najpoznatiji pjesnik seljak u hrvatskoj književnosti, Nikola Kordić iz Grljevića, „borče, fra Didače, sirotinje oče“ – hvala ti!
́, . .
