▪️Kako je sve počelo?
Otkad znam za sebe, uvijek su sa mene visili neki konci. 😂 Kao dijete, puno sam vremena provodila na selu sa svojom bakom koja je i danas živa i ima 94. godine. Uz nju sam naučila kako se češlja i prede vuna, kako se s vretena i kudjelje vuna namotava u klupko, kako se zatim iz klupka vune ispletu čarape, šlape, džemperi, šalovi. Najdraže mjesto za igru bio mi je tkalački stan. I dan danas mi je čarolija kako se pomoću njega naprave prekrivači, sjedalice… Baka je održala onaj teoretski dio, ali sa 5-6 godina bila sam premala da mi da igle u ruke. Snašla sam se sama. 😀
Za vrijeme rata, moja pokojna mama je dugo bila u bolnici u Zagrebu. Imala sam samo 7 godina kad sam pronašla mamin započeti goblen, sv. Florijan. Sjela sam, uzela iglu i nastavila gdje je ona stala. Kad se mama vratila iz bolnice, goblen je bio završen. Sjećam se da je baš bila iznenađena! Tada mi je dala panama platno, konce i iglu za vez, a ja nisam odustala dok nisam izvezla svoj prvi stolnjak s motivima cvijeća. Heklati sam manje više naučila sama, iz časopisa na stranim jezicima, koje mi je jedna dobra teta dala kad je vidjela koliko volim iglu i konac. Jedva da sam znala čitati i pisati i na našem jeziku, ali gledala sam slike, pokušavala i parala pa sve isponove dok nisam naučila. Bila sam strašno nemirno dijete koje se po danu obožavalo verati na drveće, igrati na zraku, raditi svakve dječje nestašluke, i svima je bilo čudno kako onda navečer mogu satima mirno sjediti i vesti, plesti ili heklati. Već krajem osnovne škole imala sam isheklanu čitavu kolekciju stolnjaka, ali i završen i uokviren veliki goblen Posljednja Isusova večera. To je bio moj “ispušni ventil” jer je, kako sam već spomenula, mama je baš često i dugo bivala po bolnicama, pa sam između kućnih obaveza i učenja vrijeme ispunjavala ručnim radom.
▪️Prvi radovi? Jesu li naišli na uspjeh?
Ajmo to ovako reći. Početkom srednje sam isheklala prvu torbicu i otišla sam s njom u grad na kavu. Kad sam se vratila kući, imala sam nekoliko naručenih torbica. Baš sam neki dan u gradu srela jednu od tih cura i nosila je upravo tu torbu, a već je 17 godina prošlo. Danas radim igračke za njezinu djecu. Dugo su preporuke išle metodom “od usta do usta”. Prijateljica me nagovorila da otvorim stranicu na facebooku. Super, pomislila sam, taman da na jedno mjesto ubacim sve fotografije. I znate, kad kliknite “napravi stranicu” prvo vam traže naziv. Tako su nastale Sekine iglarije. Seka, jer me pokojna mama tako zvala, a iglarije je igranje riječima – igla i igra. Za mene je heklanje uvijek i bila igra s iglom. Godinama je stranica bila vidljiva samo meni. Nakon što sam uradila prve anđele, nagovorili su me da ih pustim u prodaju. Stranica je tek tad postala vidljiva i drugima. Istu tu večer kad je stranica postala javna, imala sam deset naručenih anđela. S vremenom su baš ti anđeli postali moj zaštitni znak jer doslovno nema kontinenta na kojem nisu završili.
▪️Danas imaš čitavu kolekciju igračaka za djecu. Koliko vremena ti treba? Kako sve stigneš?
Moj najveći problem je što svaštarim. 🤣🤣Iako sam fakultetski obrazovana (prof.hrvatskog jezika i književnosti) nisam zaposlena u struci. Uz heklanje, radim još i katalošku prodaju, vodim i svoju stranicu o knjigama, pokretač sam Kluba čitatelja u svom gradu, i još svašta nešto. 🙈 Kako je mama umrla prije 6. godina, na meni su i sve kućne obaveze. I dan danas sam nemirna djevojčica pa volim i izaći s društvom, otići u kazalište, na promociju knjige, na sajmove knjiga… Kronično mi nedostaje vremena za sve moje planove, želje i ideje.
Što se tiče same izrade igračaka, uglavnom heklam kasno navečer ili po danu kad uhvatim vremena. U prosjeku, za jednu igračku, npr. za veliku žirafu trebaju mi najmanje dvije-tri večeri rada. Samo heklanje ide brzo, ali sve se se radi iz dijelova koji se sastavljaju u cjelinu. Puno je sitnica na koje treba obratiti pažnju i koje oduzumu vrijeme.
▪️Tko su tvoji kupci? Odrasli kupuju za djecu ili i za sebe?
Moram priznati da imam šaroliku listu kupaca. Uglavnom su to mame koje žele kvalitetnu igračku izrađenu od prirodnih materijala, unikatnu i personaliziranu. Zatim kume koje na krštenje žele donijeti originalan poklon. Tate koji žele iznenaditi dijete jer je na maminom facebooku vidjelo neku moju igračku. Djeca koja su u nekog rođaka vidjeli velikog medu i poželjeli imati baš takvog. Ali, puno je i odraslih koji baš za sebe ili za neki važan poklon odaberu nešto – najčešće heklane anđele. Ima i odraslih, koji su poput mene – djeca u duši, pa baš za svoj gušt naruče sebi nekog heklanca.
▪️Jesu li Sekine iglarije postale brend?
Nezgodno je meni odgovoriti na ovo pitanje, ali sudeći po broju narudžbi, Sekine iglarije polako, ali sigurno, izrastaju u brend. Trenutno sam puna idućih 6. mjeseci, ljudi su spremni biti na listi čekanja kako bi imali nešto iz asortimana. Surađujem i s portalom Sve za djecu, trenutno radim na realiziciji zajedničkog projekta s još jednom kreativnom ženom – Mimi Dekoracije iz Doboja, imam i još neke ponude koje su zbog Corone na čekanju…
Nagovaraju me da poradim na vizualnom dojmu stranice na facebooku i instagramu, ali nemam ja ni šlifa ni vremena za to. 😄 Problem je što danas moraš biti i web dizajner, i grafičar, i marketinški stručnjak, i analitičar, i ekonomist, i fotograf i još svašta nešto da bi vodio stranicu na Facebooku. A ja samo želim heklati. 😊
▪️Što planiraš za 2021.godinu?
Bože zdravlja, svašta. Imam stvarno veliku listu želja kad govorimo o heklanju. Mislim da ću se ipak morati bazirati samo na bebe i djecu. Igračke, odjeća i obuća za klince. Usmjeriti se isključivo na njih i proširiti asortiman. Ok, sad u ponudi imam mede, zeke, žabe, žirafe, lavove, pčele, sobove…ali toliko je drugih životinja koje želim uraditi. Toliko ideja, a tako malo vremena. Pa svi oni šalovi, kape, dekice… pa korpe i gnijezda za novrođenčad… ma već me prsti svrbe od želje za heklanjem. Samo nek smo živi i zdravi, bit će puno noviteta.
