SLUTEĆI SE DUŠAMA U LJUBAVI SRASLIM
Ana Čagalj: Moje Ja III., Knjižnica Ogranka Matice hrvatske u Trogiru, Svezak XXIII., Trogir 2020.
Ana Čagalj kao Šantićeva Emina baščom pjesama šeće, zaljeva ih svojom dušom, iz dana u dan vodi svoj poetski dnevnik, naslovljen: Moje Ja III. Uz I., i II., ulicom svog sjećanja. Između perivoja čežnje i prkosa, na raskrižjima svitanja. Neda svoje stihove i rime ravnodušnosti, zaboravu. Dosanjava riječima nedosanjane sne. Bjeline papira puni rukopisima srca. Život tereti dušu pred mnogim vratima što dijele. Stihove boja bojama sreće. Bojama bola. Zapitana. Zaustavlja vrijeme koje se udaljava.
Ana je rođena 10. lipnja 1986. u Trogiru, od majke Ljiljane (r. Uljević) i oca Mira (pok.). U rodnoj kući u Trogiru provodi sretno i bezbrižno djetinjstvo. Emotivno vezana pečatom Trogira. Osjeća duboke refleksije pripadanja njemu. Pjesme su njene ljetna stabla izrasla iz uskih kala dosegu neba. Poteče između njih i pokoja gorka suza bola. Grad Trogir oblikuje pjesnikinju, grad i more sa kojim se ona svakodnevno dodiruje. Svojevrsna je ovo poema života, neuzvraćene ljubavi, razbijena u poetske cjeline, uz razgranatu metaforiku i simbole koji su putokazi u poeziji i životu.
Kao da me iza zastora sna čekaš, / Žurim da se nadom razbudim… // U mom svijetu vrijeme je upravo stalo… // Čekam budno da u novi život usnem // … Odjednom ljepše mi je bilo / U meni živjeti… // … To blago je, za kojim su tragali moji lovci / Vječno skriveni u žbunju trepavica…
Čežnja, čežnja, djevojačka čežnja… dok uživa u pjesmi morskih vala, kriku galeba. Među javom i među snom. Snovidi. Grli ga dušom dok misli o njemu.
Moje Ja III., herbarij je nade, iščekivanja, čežnje. Nakon ovih stihova ostaje misao kao duga preko neba: „Za svijet ste samo jedna osoba, ali za jednu osobu možete biti cijeli svijet.“
Ljubav kao pjesma i zapitanost nosi svevremensko pitanje: da li je sve tako opisivo i jednostavno? Izgleda jeste, ali nije.
Svaki dio mene čezne … Sluteći se dušama u ljubavi sraslim…
Nikola Šimić Tonin
.
