Tonko Maroević mfk

SAVRŠENI PEJZAŽ

Evo crnice bez primisli, dostojnog temelja.
Na svojim će ravninama dognati zidove do sjajnosti,
sposobna da se ne trudi od namjere.
U čudesnim razmacima, tri po tri naš je razmještaj.
Tri, rekoh, stablo, po tri. Ptice oplakuju stupove, blagoslovljene, jer su putokaz sa obiju strana. Sigurnost izbija
iz njihovih tek zacijeljenih rana, red da im povjerujemo.
A ruke u stavu razumijevanja, poticaj progutan još u
kičmi.
Upitah amebu što je stala, što se ne dijeli dalje.