U selu malom, zabitom, živi jedan starac. U sićušnoj, trošnoj kućici. Za obitelj mu se odavno ne zna. Susjedi ga se boje. Govore da je pijanac, budala, lud. Starac je to znao, ali nije mario. Seljaci bi mu podvalili da je prošle zime klao tuđe ovce ili mnogo gore, čovjeka. Svi gosti što su mu ikad dolazili bili su poštar(zbog koje čašice) i odvjetnik pošto kuća nije prijavljena.
„Ako do proljeća ne riješiš papire, rušimo je. Zakon tako nalaže.“ Starac na to samo sjedne u svoj trošni naslonjač kraj dopola urušenog kamina. Nije odgovarao na odvjetnikova pitanja jer nije ni trebao. Samim ulaskom u kuću i odvjetniku je bilo jasno da je ovo izgubljeni slučaj. Kad je završio svoje i rekao što je trebao, odvjetnik odlazi, a starac sjeda ispred kuće, na klupu, pored trešnje.
Stara, ogoljela, odveć mrtva trešnja. Sjeća se starac kad ju je tek posadio. Mlada, vitka, puna života. Sjeća se ženine primjedbe kako je posađena preblizu kuće te da bi mogla oštetiti krov. Sjeća se svog sina kad je tek prohodao kraj trešnje. Zatim njihove zajedničke berbe. Potom se sjeća nebrojenih okupljanja, zabava i proslava što su se održale pod njezinim krošnjama.
Dok je sin rastao rasla je i trešnja. Ispraćaji u školu, čekanja da se vrati, igranje nogometa, lovice, skrivača… Sve se to odigralo pod tom trešnjom. Godine su išle, škola je završila. Sad je došla nova, s novim društvom i novom ekipom. Došle su prve „face“, popularne osobe, „važniji ljudi“. Ubrzo se ispraćanje sina pretvorilo u žurbu za prijevoz. Dočeka kući više nije bilo. Sin se počeo vraćati kasno. Nestajao bi na nekoliko sati ili čak cijelu noć. „To su te godine,“ govorili bi drugi, ulijevajući kratkotrajnu nadu roditeljima. „Ako se pobuniš, samo će te zamrziti. Ne pitaj ga gdje ide, kuda ide, s kim hoda. Daj mu privatnosti.“ Slušali su tako roditelji slijepo druge ljude. Uvijek je lako naći rješenje za tuđi problem, jer ako si u krivu, ti nećeš biti taj što će trpjeti posljedice.
Tako je sin nestajao, zvali su iz škole da ga nema. Kad bi se nekad udostojio doći kući, tad bi na pitanje: „Gdje si bio?“ samo odmahnuo glavom, a u roditelja bi se aktivirao savjet o privatnosti. Naposljetku su roditelji našli razlog bježanja. Svi razlozi, svi problemi su bili sadržani u jednoj maloj, sićušnoj vrećici. Sljedeći put kad se sin vratio kući ujedno je bio i zadnji.
I sada je trešnja, koja je upijala sve te poljupce na pragu, pozdrave preko prozora, lijepe riječi hvale i ljubavi; sada sluša psovke i klevete koje prate posljednji pozdrav s ovog kućnog praga. Sina od tad nisu vidjeli. Mjeseci su prolazili, godine. Nekoć savjetnici sada su govorili: „Odmah se znalo da će tako završiti. I bolje je ovako.“
Otac je jak, ali kako majci reći da joj sina više nema? Otišla je i žena. Tuga joj je presudila. Trešnja je počela mrijeti, starac stariti, kuća rušiti… I sjedi sada starac. Sam, na klupi, i gleda mrtvu trešnju. I gle odjednom čuda, na trešnji se pojavi cvijet. Prvo jedan, potom drugi. Odjednom, cijela trešnja postala je jedan najveći buket cvijeća. Čuje se buka. Netko otvara kapiju. Nemoguće. Dolazi sin, nasmijan i sretan. U zagrljaju s njim ide i majka, živa, zdrava, sretna. Gle, i kuća sad je čitava. Kamin sad je pun, naslonjač cijel. Ustaje starac. Prilaze mu žena i sin. Sin ga pita: „Tata, zašto si tako star?“ Starac se smiješi: „Sine, otkad si ti tu, i ja sam mlad…“
Proljeće je. Dolaze radnici. S njima odvjetnik. Zvoni, nema odgovora. Starca nigdje ne mogu naći. Odvjetnik je sačekao trenutak, potom izdao dozvolu za rušenje kuće. Vraća se u svoje auto. Prije ulaska okreće se zadnji put prema kući, čudeći se i misleći: „Tko bi rekao da ovo ipak nije mrtva trešnja?“
Napisao: Vedran Marić
