Zadnji put kad sam bila na klasičnom koncertu zaspala sam. Bilo je to davno u Beckoj operi. Prijateljica me bockala laktom da se probudim i ne sramotim ju. Nije bilo kraja tom koncertu.
Večerasnj koncert me oduševio. Privukla me tema ljubavne vokalne lirike. Od gostovanja Miljenka Jergovića u Becu negdje pred samu Coronu pa evo do danas nisam konzumirala umirujucu drogu koja se zove kultura.
Ne znam sto sam očekivala od poznate sopranistice Tanje Ruždjak, koju ja na zalost nisam poznavala, ali sigurno ne da ce izgledati tako djevojacki stidljivo i mlado u fascinsntno svjetlucavoj haljini koja je ukrasavala cijelu baroknu dvoranu. Pianist Marcin Koziel je izgledao neupadljivo simpatičan.
Problem mi je bio što prvih par pjesama nisam razumjela jer su pjevane na poljskom, a onda na talijanskom?
A kada riječi nisam razumjela, onda sam izbacila antene za druge stvari. Zapazila sam da Tanja ima divan glas, pa naravno, ali da ima nesto iritirajuce stidljivo u mimci i gestici. Zatim spazih da je pianist mozda mogao obuci hlače broj veci- ili to tako treba?
Potom opazih da Tanja ne gleda publiku nego neku tocku iznad naših glava. Ponekad brzim pogledom zahvati jednog mladog zgodnog muškarca u publici. A on samo što ne odleprša od sreće i zanosa.
Potom se Tanjin govor tijela opustio, nekako smekšao i slijedila je pjesma na hrvatskom. Ljubavna pjesma o tajnom poljupcu u vrtu koji je opisan kao slatki grijeh. Divna pjesma i divno opjevana. Slijedile su pjesme na raznim jezicima, čak i onima koje sam razumjela.
Uživala sam na koncertu. Samo mi je falilo da me Tanja pogleda u oči, da pogleda publiku u oči, da pjeva NAMA, da pusti dušu da lebdi nama u zagrljaj.
Možda je bila nervozna, ipak je veleposlanik sjedio u prvom redu. I on je mogao obući hlače za broj veći ili je to sad moda?
Možda to tako treba biti na klasičnim koncertima?
Nema pozdrava.
Nema pogleda.
Samo ton,
kao vjetar koji masira dušu.
Hvala Tanja!
Hvala Marcin!
Beč, 30. 7. 2020.
