Poslije vožnje u Banja Luku i Graz rodila se ideja o putu
biciklom u Boku Kotorsku, Zaljev hrvatskih svetaca
Leopolda Bogdana Mandića i Ozane Kotorske.
Uvijek je bila želja posjetit bokeljske Hrvate u Crnoj
Gori, jer kako je rekao bl. Alojzije Stepinac: “U Boki
Kotorskoj svaki kamen govori hrvatski!”. Učinit to na
biciklu bila je avantura koja se ne odbija.
Ruta duljine oko skoro 900 km vodila je od Kutjeva
kroz Slavonski Brod preko središnje Bosne, Rame i
dalje kanjonom i cijelom doline Neretve sve do mora te
preko Dubrovnika do Kotora.
Start tročlane ekipe bio je iz Sesveta kraj Kutjeva.
Priključujem im se u Vitezu u središnjoj Bosni.
Prvi dan, Vitez – Rama = 80 km
Umorni i iscrpljeni Dado, Maja i Matej nepotrebne stvari
stavljaju u auto s kojim sam došao pred njih, a koji kum
vraća u Ramu gdje završava taj treći dan puta. Vrijeme
suho, ali promjenjivo i pomalo, za kolovoz, svježe
poslije kiše protekle noći.
U Vitezu, 70 km istočno od Rame, osvježavamo se
lubenicom koju smo rasporili pored puta. Promet od
Viteza prema Novoj Biloj idealan za izgubit živce. Ali ne
damo se tako lako izbacit iz takta.
Preuzimam vodeću poziciju od Dade jer poznajem
ovu dionicu puta koja preko Novog Travnika vodi do
Bugojna.
U dvojbi i premišljanju jel’ da idemo kraćim šumskim
šoder putem kojim sam zadnji put prošao autom
nekad poslije rata ili duljim preko asfaltiranog
planinskog prijevoja Kalin, odlučujemo se za uspon
čisto zbog poznavanja terena.
Vlaga je u zraku i iako bez terata teško je za vožnju,
a i magla koliko dodatno otežava put toliko i pomaže
skrivajući zavojite uspone od 8 – 12% i psihički povoljno
djeluje jer poslije svakog mislimo da nema više.
Poslije nekih 40-60 minuta vožnje napokon smo na
vrhu Rostovo i 1161 m.n.v.
Vrijeme svježe, temperatura 16 oC, a Dadini plavi prsti
u japankama svađaju se koji više navija za Dinamo, a
spust tek slijedi.
Navlače ono malo odjeće što su ostavili za svaki slučaj
i spust skroz do Bugojna.
U Bugojnu sunce, toplije.. Kratka bogata okrijepa kod
starih prijatelja i nastavljamo dalje prema Rami koju
sa sjevera čuva planina Makljen, 1123 m.n.v. koja
razdvaja Bosnu od Hercegovine, a ujedno i dva porečja,
Neretvu na jugu (Jadranski slijev) i Vrbas na sjeveru
(Crnomorski slijev).
Laganim i svatko svojim tempom uspinjemo na vrh.
Spust oko 10 km s pogledom na Ramsko jezero i
okolne planinske divove Vran, Čvrsnicu i Prenj oduzima
dah.
Oko 17h ulazak u grad znači da je i Prozor pao. Kraj
prvog dana.
Dan drugi, Rama – Međugorje =100 km
Jutro je svanulo vedro, sunčano i toplo.
Bogat proteinsko-ugljikohidratni doručak brzo je bio
dovršen, jer pred nama je 100 kilometarski dug put do
Međugorja.
Kroz Ponir izlazimo iz grada Prozora spustom na
otvorenu cestu prema Jablanici.
Kratko zaustavljanje u centru Jablanice radi fotografi‐
ranja srušenog mosta iz filma “Bitka na Neretvi” pored
muzeja “Bitka za ranjenike” koji je 1993. služio kao
logor za zarobljenih civila Hrvata jablaničke općine.
Restoran iznad grada na našoj ruti idealna prilika za
jelo i poznatu jablaničku janjetinu.
Restoran pun gostiju u dugim haljinama i potpuno
umotani u marame. Pretpostavljamo da su s Istoka,
ali držimo i mi do svoje vjere i radimo znak križa
za blagoslov jela. Uslijedio je iscrpljujući dio puta
kanjonom Neretve i kroz pakleni kotao Mostara.
Vožnja kanjonom prekrasna što se tiče prirodnih
ljepota. Prizori ukoso milijunima godina slaganog
kamena je prekrasan. Preko mosta Begića i Begovića
prebacujemo se na lijevu obalu Neretve.
Magistralni put Mostar – Sarajevo jako prometna, brza
i oprez je na visokoj razini te pazimo stalno jedni na
druge u formaciji.
Dionica od Donje Jablanice do Salakovca je dio bez
trgovine i mogućnošću nadopunjavanja bidona s
vodom. Mrijestilište riba u Drežnici mala je oaza usred
paklene dionice ispod otvorenog sunčanog neba,
vrućeg crnog asfalta i usijanih hercegovačkih stijena.
Točimo vodu gdje god možemo, najviše u sebe. Ono
što smo natočili u bidone bilo je toplo poslije manje od
kilometar vožnje. Ali kakva je da je, voda je i mora se
pit.
U Salakovac, predgrađe Mostara, ulazimo kroz
istoimeni tunel duljine oko 800 metara. Opasnu
tunelsku dionicu vozimo uskim nogostupom kroz
zagušljivi i prometom bučni tunel. Stajemo u malu
kontenjer trgovinu sa strane. Mladi dečko ostavlja nam
frižider na izbor i odlazi iza gdje mlade cure obrađuju
zemlju, najvjerovatnije vade krumpir. Njegov povratak
koristi Dado i pita ga slavonskim naglaskom:
– Jeee-suuu tooo tvoo-jeee snaaa-šee taa-moo?
– Ha? – gleda začuđeno u Dadu.
-Jesu to tvoje snaše? – opet će Dado.
I dalje začuđen pogled dečka koji bi čini se prije
razumio Kineza nego Dadu, hahaha…
– Pita te jesu to tvoje cure iza? – uključim se u dijalog.
– Ahaaa… Ma jok bolan, kakve moje, šta ti je?! –
odgovori mladić predan svom poslu hlađenja lubenica
i špricanjem vodom od prometa prašnjavog voća.
Nakon osvježenja nastavljamo dalje prema Mostaru..
Temperatura po osjetu brutalna iako nemamo podatak.
Oko 14 sati je. Svraćamo pozdravit Kikija u Bijelom
Polju.
Ugodan klimatiziran prostor zadržava nas oko 3 sata
u odmaranju. Kiki nam kaže kako su u Mostaru danas
izmjerena +52 oC na suncu. Majko mila dobro da
nismo reš pečeni danas na toj temperaturi.
Zahvaljujemo se Kikiju na gostoprimsutvu i
nastavljamo do cca 7 km udaljenog Mostara. Ulazimo
u nevidljivom crtom podjeljeni Mostar. Istočni (lijeva
obala Neretve) s većinskim muslimanskim i zapadni
(desna obala Neretve) s hrvatskim stanovništvom.
Lijevom obalom Neretve vozimo do novog Starog
Mosta. Fotka za uspomenu i kroz gužvu prelazimo tih
30 metara mosta. Stajemo na drugoj strani mosta i
gledamo nekog čovjeka u kupaćim gaćicama koji se
sprema na skok u hladnu Neretvu. No, skok nećemo
vidjet dok ne skupi dovoljnu svotu novca od mnogo‐
brojnih turista. Jedan dječak daje 5 hrvatskih Kuna na
što mu skakačev blagajnik vraća novac i kaže da ne
primaju Kune. Super.. Dječak će gledat skok besplatno
na račun drugih. Odustajemo od čekanja skoka, jer
nas čeka pogled sa 107,2 visokog mostarskog zvonika
Mira franjevačke crkve. Pogled na Mostar i okolicu u
suton prekrasan. Magnetići zvonika za uspomenu i
lagano jer slijedi uspon na brdo Hum i još nekih 25 km
valovitog terena do Međugorja. Nakupljena toplinska
energija tijekom dana izbija sad iz crvene krške zemlje
i iscrpljuje naša umorna tijela. Mrak nas je uhvatio već
davno i neprimjetno prolazimo kroz Čitluk i ulazimo u
Međugorje, to malo hercegovačko na veliko svjetski
poznato selo. Kratki odlazak pred crkvu svetog Jakova
i zahvala Kraljici Mira za ovo putovanje. Odlazimo u
pansion Slavonija gdje se naš domaćin pobrinuo da
nam ništa ne nedostaje ni od jela ni od hladnih osvje‐
žavajućih napitaka. Od svega toga poslije iscrpljujućeg
dana najbolje konzumiramo krevet. Laku noć!
Treći dan, Međugorje – Dubrovnik =120 km
Probudio me mir i tišina Međugorja. Sljedeće spavanje
za 120 km u Dubrovniku. Ustajemo nekako svi u isto
vrijeme i zajedno sudjelujemo u pripremi doručka.
Svjež topli kruh koji nam je donip domaćin čeka nas
ispred vrata.
Lagano spremanje i odlučujemo se na još jedan kratki
obilazak prostora crkve sv. Jakova. U smjeru Čapljine
napuštamo svetišta Kraljice Mira i Međugorje.
U malom selu Dračevo na samoj granici s RH dočekuje
nas Niko s okrijepom u jelu i piću. Boksač Niko,
međunarodni prvak do 75 kg kaže da bi sad radije 12
rundi boksa nego 2 km na bicikl. Ali zato mi biciklisti
radije 120 km na biciklu nego 1 rundu u boksu
odgovaram mu uz smijeh.
Uz dugi grafit “Uzalud heroji povijest pišu, kad nađu
se oni što istinu brišu. Herceg-Bosna sinove je
dala, a danas joj nema ni riječi hvala.” napuštamo
Hercegovinu i preko graničnog prijelaza Doljani
ulazimo u Republiku Hrvatsku i područje grada
Metkovića u kojem se nalazimo s dobrim starim
prijateljem, također biciklist, Antoniem i cimerom iz
studentskih dana Božom Petrovim. Kaže Dado da neće
otići iz Metkovića dok ne vidi Božu i dok ga ne pita
zašto svima u Saboru kažu kako se prezivaju samo
njemu kažu čiji je (Petrov). Hahahaha….
Dok čekamo Antonija i Božu ispred hotela “Narona”
kod Malog Mate poslužuje nas mlada zgodna
konobarica Marija.
Kažemo da nemamo kune i pitamo jel možemo platit u
markama?
– U markama? – zbunjeno će.
– Da u ovim njemačkim markama! Jel primate vi to??
– Moram pitat gazdu, ali na mislim da primamo.
Nakon tog odgovara svi padamo u smijeh jer Deutch
Marku davno je zamjenio Euro.
Iako je naš plan bio nastavit dalje preko Opuzena i
dalje magistralom prema Dubrovniku, prihvaćamo
savjet od Antonia i vozimo oko jezera Kuti sa spustom
na Klek.
Vruće, sunce grije, peče…ali bar nema prometa pa
opuštenije vozimo.
Nakon vožnje neretvanskom dolinom evo i uspona
od 9%. Maja, Matej i Dado silaze s bicikla i guraju. Ja
ostajem dosljedan vožnji.
– Aj šta se ti Bosanac praviš. Voziš 5 km/h, a guraš 4
km/h. Bolje ti je gurat!
Silazim i guram bicikl prvi put u životu (i zadnji put
i dandanas). Bicikl pod punom opremom guram i
rukama i nogama 20 metara. Svoj vi posao mislim se.
Opet na bicikl i guram samo nogama pa 5 na sat 5.
Uspinjemo se do male kapelice iznad jezara Kuti s
prekrasnim pogledom. Slijedi spust na granični prijelaz
Klek i opet ulazimo u Bosnu i Hercegovinu na cestu
prema Neumu. Pogledi na pune neumske hotele
Stela, Sunce, Zenit i Neum vuku nas i mame na svoje
prepune plaže.
Kratki odmor u centru, okrijepa i vozimo dalje.. Poslije
nekih 10 km opet smo na graničnom prijelazu i
Hrvatskoj.
Svi prolaze pored Miami beacha, Florida beacha, samo
nas četvero pored Orebića.
Mrak nas hvata već u Slanom. Umor se javlja.. Nije nas
toliko iscrpilo pedalanje koliko sunce. Odmaramo u
Tratenom ispred arboretuma. Odmarama koliko sam
dug i širok ispod platane visoke 40 metara, široke 5
metara i stare preko 450 godina.
Pored tolikog diva izgledam poput mrava.
Nastavljamo dalje valovitim i neravnim terenom. Svaki
crpi snagu..
Najednom svjetla cruisera u luci Gruž ispod mosta
dr. Franje Tuđmana. Dubrovnik, napokon. Što je blizu
može bit jako daleko.
Prvo bušenje gume… Matej kaže da ne treba pomoć, a
mi ostali ležimo na stanici za gradski bus. Gotov! Ajmo
dalje.. 100 metara, drugo bušenje gume. Isti bicikl, ista
guma.
Matej nije provjerio unutrašnjost i nova se guma
probila na isti trn. Ponoć je.
Domaćin dolazi pred nas i vodi na spavanje u kuću
gdje se svašta radi osim spava.
Zaspao sam u 2h, probudio se u 3h. Zbog sparine,
buke, vike nisam više mogao spavat i izišao sam van
na terasu i tako dočekao jutro.
Četvrti dan, Dubrovnik – Kamenari = 90 km
Ostatak ekipe mi se pridružio tijekom jutra kad je već
bilo vrijeme spremanja. I njima je isto noć bila sve
samo ne noć.
Užurbano se spremamo napustit kućui idemo na kavu
u uvalu Lapad. Moderno uređena uvala podsjeća me
na prašinu i nered iz 2008. godine kad sam radio tu
sezonu u Dubrovniku i honorarno dok sam imao kabinu
za masažu ispod restorana Sunce.
Poslije kave odlazimo u Stari Grad. Dok šetamo
Stradunom pogled sve više bacamo na uspon Bosanku
koji se smjestio između brda Srđ i Starog Grada
Dubrovnika i koji moramo svladat, a već je dobro
upeklo sunce.
– Posljednji poziv za Cavtat !!!!” – čuje s poziv s malog
broda.
– Koliko je karta? – upitam.
– A vi ste naši. Koliko vas ima?
– Četvero.
– 50 kuna.
– Imamo i 4 bicikla.
– Hm, pitat ću kapetana.
Odlazi i vraća se s riječima da bicikla moramo stavit na
pramac, da posada ne odgovara za bicikla, cijena karte
je 50 kuna, ali bez računa.
Pristajemo, jer ćemo na taj način 3 sata skratit
putovanje do Cavtata.
Dodatno elastičnim konopcima osiguravamo
polegnuta bicikla na pramac bromac. Uživamo u vožnji
s pogledom na brdovitu obalu kojom smo trebali vozit
i znojit se, a ovako nas hladi vjetar koji struji kroz
putnički prostor. Ugodnu vožnju prekida gliser koji nas
preblizu obilazi što je u pomorskom prometu nekultura,
kaže kapetan. Valove koje je prouzročio udaraju nas
s boka, dijelom ih i presjecamo jer su nam na putu
što uzrokuje ljuljanje broda i to je bio trenutak kad
smo skočili i doslovno legli na bicikle kako ne bi od
običnog postali vodeni morski bicikli. U zadnji tren smo
ih spasili od morskih dubina Jadranskog mora ispred
Kupara. Prilazimo Cavtatu. Pored megalomanskih jahti
izgledamo jako sitni.
Zahvaljujemo kapetanu uz želje za mirno more i dugu
plovidbu. Vrijeme za ručak… Pored svih onih menia,
najbolji izbor je pizza na plaži. Parkiramo naše cruisere
u hladovinu i dok čekamo pizzu osvježavamo se u
vodi.. Ispričavam se, u moru. в
Igrom slučaja upoznajem neke osobe s kojima imam
zajedničke prijatelje i poznanika. Skidam s bicikla
zastavicu Rame i darujem za sjećanje na taj susret.
Lagano se pakiramo i nastavljamo dalje put Crne Gore.
Popodnevna žega je… Ali vozimo dobro poslije dobrog
odmora i mudre odluke da idemo brodicom.
Uskoro dolazimo na Granični prijelaz Debeli Brijeg.
Dado pokušava bez majice prijeći preko granice. Dobio
je upozorenje da se obuče, ali mu ne gleda dokument.
Čini se ipak je važnije kako si obučen nego jel imaš
valjan dokument. Uslijedio je spust od nekih 4,5 km.
Bez prometa na našoj traci, ali u suprotnoj vozilo
iza vozila. Opuštamo se u takvoj situaciji i puštamo
kočnice.. Brzina 74 km/h. Na kraju spusta odlazimo na
kavu na benzisku.. Skoro pa smo došli iako imamo još
nekih sat i pol vožnje do Kamenara i crkve sv. Ane gdje
nam je odredište.
Turistička središta Igalo i Herceg Novi puni turista.
Promet jako gust. Sve puni ruskih, srbijanskih,
crnogorskih naravno i pokoja bh registarska oznaka
automobila. Prometna kultura na razini. Bez riječi,
bez nervoze, svi obilaze u širokom luku kad se ukaže
prilika. A mi dobro osvjetljeni i označeni, kroz mrak
jedan iz drugog, gazimo hrabro naprijed.
Još malo i došli smo… Uspijevamo naći vrata koja
nas s ulice uvode u dvorište župne kuće sv. Ane u
Đurićima. Župnik don Dražen dočekuje nas s par
župljana na terasi. Upravo smo stigli na večeru. Kao
po planu. Blizu su 22 sata. Poslije priče o putu i boljeg
upoznavanja, lagano se spremamo za spavanje.
Sutra idemo u obilazak Kotora, autom, brodom i
pješice. Bicikli odmaraju.
Kotor
Autom na trajekt i poslije 5 minuta vožnje evo na u
Donjoj Lastvi u prostorijama Hrvatskog nacionalnog
vijeća Crne Gore gdje su nas dočekali Predsjednik
Zvonimir Deković i Adrijan Vuksanović predstavnik
hrvatske nacionalne manjine u Skupštini Crne Gore.
Razgovaramo o položaju Hrvata u Crnoj Gori kao i
problemima s kojima su susreću. Matej i ja dajemo
intervju za hrvatski Radio Dux.
Odlazimo u obilazak grada Kotora i katedrale svetog
Tripuna u kojoj se čuvaju relikvije istoimenog sveca.
Sudjelujemo a misi kod fra Filipa Karadže koji je na
odlasku iz župe i službu nastavlja vršit u svetištu
Svetog Ivana Krstitelja u Podmilačju kod Jajca u BiH.
Večer provodimo u ugodnom druženju s novim
prijateljima. Kupujemo kartu za bus iz Herceg Novog,
jer sutra slijedi povratak doma. Postoji mogućnost da
vozač ne primi bicikla u bus. Riskiramo ipak…
Povratak doma
Pozdravljamo se s don Draženom i vozimo do 20
km udaljenog Herceg Novog. Rastavljamo bicikla
maksimalno što možemo. Bus u startu kasni 60
minuta.
Evo ga.. Croatia Bus.
– Dokud vi?
– Tomislavgrad!
– Ne može to sve stat u bus (viče) !!!! Vama treba
tamić ! Što se i ne vraćate biciklom natrag???!!! Ne
može !!!!
– Gospodine! – prekinem ga. Nama su rekli da vi primate
bicikl u bus. Da su rekli možda ili nećete moći bicikl
u bus mi ne bi kupovali kartu i ostalo bi mi 50 eura u
džepu.
Super, fora je uspjela.
– Ajde stavite to tu (mali prtljažni prostor uz stube
busa). Ako uspijete vozimo. I za svaku vrećicu vam je 2
eura karta.
Gledamo prljagu i računamo. To je još 30-40 eura karte
za prtljagu. Evo vama 20 eura da se ne mislimo jesmo
platili kartu za sve ili nismo. Prihvaća 20 eura za sve, a
mi uspijevamo posložit bicikla kao sardine u konzervi
i svu prtljagu. Super.. bar nam neće tuđe torbe bit
nabačene na bicikl.
Dok se vozimo natrag gledamo onu cestu i naviru
sjećanja proteklih dana dok smo pedalirali istom. Tu
smo odmarali, ovdje nas je prestigao onaj kamion što
je dugo trubio… Uh..ne stvarno zvuči.
Planirani dolazak u 23h prolongirana do 2h poslije
ponoći. Dolazimo na odredište. Temperatura 15 oC.
Hladnooo..brrrr! Brzo nabacujemo bicikla na nosače na
autu koji je došao po nas pored svi je obitelji, kasnog
vremena i 50 km vožnje.
Ante hvala za odvojeno vrijeme i trud. Imati takvog
prijatelja, neprocjenjivo.
Avantura Boka Kotorska, završena.
Zadnja promjena: 14. kol 2020.
