- Što je za tebe književnost poslanje, karizma, hobi, posao
Moći napisati nešto kvalitetno, u književnom smislu, za mene je prvenstveno Božji dar. Kao i pjevanje, slikanje, sport itd. dar je to kojeg treba, ako ga želimo razvijati, stalno usavršavati, raditi na njemu, jer jedino tako to darovano možemo dovesti na neku višu razinu. Bez tog rada taj dar ostaje samo ona polazna točka od koje se kreće i ništa više. Ne krenuti s te točke značilo bi doslovno zakopati taj talent u zemlju kao što Isus u Bibliji spominje. To čak znači nazadovanje. Nemoguće je ili bar prilično teško ostati na mjestu kad su u pitanju takve stvari. Ako pisanje i shvatimo na samom početku kao hobi, što je prilično ispravno, dugotrajnim radom jednom ćemo ga prestati tako nazivati. Ne bih baš rekao da je pisanje karizma. Svakako se karizma veže za određene pisce, ali to nikako oni sami sebi ne prišivaju, tako ih nagradi struka, čitateljstvo i sl. Pisanje mi svakako nije posao i to mi je zaista drago. Prvi razlog je egzistencijalne prirode jer danas je teško živjeti samo od pisanja. Drugi razlog je što bih sigurno drugačije gledao na pisanje da mi je to izvorno zanimanje. Ne dolazim iz te struke, uljez sam u neku ruku ovdje, doduše kao i velik dio književnika, ali na taj način mogu sebi priuštiti zadovoljstvo da pristupam pisanju ne kao egzistenciji već kao potrebi i zadovoljstvu. Naravno, onoliko koliko mi dopušta moj primarni posao i druge životne okolnosti.
- Proza ili poezija – gdje si doma
Izabrati između poezije i proze nije potrebno kad se mogu izražavati kroz obje ove forme. Doduše, po vokaciji sam pjesnik i takav ću sigurno ostati. Ali volim i kratku priču i sve više pišem na taj način. Međutim, i poezija u prozi je zanimljiva forma, nešto kao mješavina ovog dvojeg. Upravo završavam knjigu poezije u prozi. Izričaj je to zanimljiv jer se radi o kratkoj formi, a opet čitajući tu prozu ne možete se oteti dojmu da ne čitate pjesmu. Čak i kad je samo slušate, a ne čitate, nemoguće je razlikovati od klasične poezije. Jedna lirska crta se provlači kroz kostur obje forme, ili bi se bar trebala provlačiti. To je ona crta koja daje dušu samom tekstu. S druge strane, danas sve više na tržištu egzistira neka poezija koja nema baš ništa od lirike u sebi. Ne sviđa mi se takva poezija. Je li to manjak onog talenta iz prvog pitanja ili nešto drugo, ne bih znao. Drago mi je da sam doma na više mjesta, odnosno da se mogu tako izražavati.
- Promocija, samopromocija..kako reagiraš na Pandemiju
Promocija: teško je danas biti na tržištu bez dobrog nakladnika. Skoro pa nemoguće. Ako je nakladnik dobar, pobrinut će se da književno djelo završi na policama knjižnica i knjižara, u rukama čitatelja, u medijima i u rukama kritičara. Naravno, govorim o dobroj književnosti. Koliko god se trudili napraviti dobru knjigu, ako čitatelj nije čuo za nju i ona se ne probije na bilo koji način do čitatelja, uzalud trud. Kad su u pitanju nakladnici u našem okruženju, nažalost, na par se prsta mogu prebrojiti stvarno kvalitetni i hvale vrijedni. Što se tiče samopromocije tu je nešto drugo u pitanju. Ovome se pribjegava često kod pisaca malog talenta, a velikih ambicija. Nije nužno, ali često je tako. Najbolja samopromocija trebalo bi biti to književno djelo samo po sebi. Međutim, ponekad se takvi pisci više bave sobom kao nekom pojavom nego samim djelom. A kad se krene čitati, malo toga se da pročitati. Taštine su opasne igračke, a ovdje se mnogi zaigraju. Na pandemiju zaista ne bih trošio riječi, iako nam je svim promijenila život.
- Međunarodna nagrada „Fa Martin Nedić“
Što se tiče dobitnika prošlogodišnje nagrade „Fra Martin Nedić“, pročitao sam dvije prvonagrađene knjige. Od ovogodišnjih nagrađenih jednu sam osobno napisao, a ostale nisam čitao. Međutim, ovdje bih rekao par riječi o ovom i sličnim književnim natječajima. Mislim da je besmisleno objavljivati natječaje na koje se mogu prijaviti sve književne vrste pa tako dolazimo do toga da uspoređujemo roman s knjigom poezije ili zbirkom priča ili čak dramom. To se baš ne može uspoređivati niti svrstavati pod istu kapu. Nažalost, to se dogodilo i s natječajem „A. B. Šimić“ od poznatijih, a ima ih još koji provode takvu politiku. Mislim da se natječaji trebaju strogo profilirati tako da nemamo u istom izboru miss općine i najjačeg momka u selu. Slikovito, ali tako je.
- Jesu li nagrade uteg ili kreativni poticaj
Svaka je nagrada priča za sebe kao i svaki natječaj u kojem se dodjeljuje nagrada. Što je uopće nagrada? To bi trebalo biti nešto čime netko drugi nagrađuje naš rad. Stoga i lijepa riječ čitatelja o našem djelu nagrada je. S druge strane, lijepo je dobiti i priznanje struke. To svakako govori o umjetničkoj vrijednosti djela. Nagrada nikad ne bi trebala biti uteg već poticaj za daljnji rad i stvaralaštvo. Koliko će i hoće li to biti i kreativni poticaj ne bih ulazio u to. Meni ni jedna nagrada nije povećala kreativnost, ali me je motivirala na veći i predaniji rad. A radom se ipak postižu rezultati…ili bi bar trebali.
- Je li književni svijet sličan stomatologiji
Često me ljudi pitaju kako uspijevam sastaviti stomatologiju i poeziju. Znači većini ljudi ta su dva svijeta nespojiva. Osobno ne razmišljam puno o tome, živim oboje na neki svoj način. Moguće ih je spojiti ali da su baš slični, i nisu. Oboje su specifični, ali nema zapreka da ih neka osoba može skupa nositi u sebi. Puno liječnika raznih specijalnosti ima neku umjetničku crtu i sebe svrstavam u tu skupinu. Uostalom, čovjek je polivalentno biće, živi na više kolosijeka, i nema ništa nespojivo u ovome. Postupamo li pravilno, krvo, bol i suze možemo svesti na najmanju moguću mjeru i u stomatologiji i u poeziji.
- Koji svoj naslov najviše cijeniš
Svaka knjiga mi je draga na svoj način. Svaka je dio mene, dio mog odrastanja kao književnika. Da nije bilo prve stepenice, zasigurno ne bi bilo ni druge, tako da svaka knjiga ima svoje mjesto. Ipak, nekako mi je ova zadnja, Ratište riječi, posebno draga. To je knjiga ratne poezije, poezija s mjesta, ako mogu reći nesreće, ali i velike sreće ujedno. Dugo godina nakon svršetka rata probudila se u meni, naglo i bez pitanja, želja za napisati jednu ovakvu knjigu. Dok sam bio na ratištu, zadnja stvar koja bi mi mogla pasti na pamet bila je napisati jednu ovakvu knjigu. Ali dogodilo se, i u rekordnom roku, možda malo više od četiri mjeseca, knjiga je bila gotova. Danas se ova knjiga uzima kao primjer dobre ratne poezije bez trunke patetike, književni znalci također je proglašavaju mojom najboljom knjigom. Da možda nisam bio na ratištu i sve to proživio iz prve ruke, sigurno ne bih tako pisao niti bih toliko bio vezan uz nju.
- Kako će se zvati tvoja zadnja knjiga
Ne razmišljam kako će se zvati moja zadnja knjiga. Razmišljati o tome sada značilo bi razmišljati o prestanku pisanja, a ja sigurno nisam u tom filmu
- Književni uzor
Nemam nekih posebnih književnih uzora. Puno je pisaca koji su napisali izvrsna djela, zašto se vezivati samo uz neke? Zašto ne tražiti uzor u izvrsnim književnim djelima bez obzira tko ih je napisao?
